Poklade ili Pokladni utorak bi bio ulazak u vrijeme pokore, molitve, posta i drugih nakana. Za pokladni utorak bi se u svim kućama pripremala nešto bogatija večera.
Pošto bi taj dan padao u zimskom vremenu,ono čega nebi nedostajalo u tom vremenu je bio kiseli kupus i suho meso. Tijekom dana bi domačice pripremale i slatke krofne, peksimeta kako bi i samu djecu počastile i nagovijestile im da od sutra počinje korizmeno vrijeme. Običaj mačkara je bio, na poseban način, izrazen i u tim davnim vremenima.
Djeca bi se mačkarila najčešče oblačeći odjeću od starijih, a na lice bi stavljali masku koju bi napravili od kartona. Na toj maski od kartona bi se nacrtale i brkovi, obrve, ... Ako bi bilo i boje onda bi se to dodatno ukrašavalo. Na sve to bi se prišivali umetci od vune koji bi služili kao kosa. Djeca bi s prvim sumrakom i prije večere,odlazili u susjedstvo i tako obilazeći na dar bi dobili ponešto od ukućana koje bi posjetili. To su uglavnom bili orah, suha smokva, jabuka, lješnjak, neki kolač, ... Kada se djeca vrate u kuću slijedio je pozdrav Gospi i večera.
Odrasli ukućani, momci, cure, svi oni koji su mogli, potom bi išli na sijelo koje se, a to se znalo, organiziralo negdje u selu. Gledajući unatrag, sijela bi bila u gostioni, prije gostione u školi, a puno prije u nekoj od kuća u selu. Poznata su sijela u topića staroj kući, u andrešića staroj kući, ... Isto tako, mlađi bi organizirali i sijela za sebe kako ne bi bili zajedno sa svojim na istom sijelu. Razloge za ovakvo ponašanje mlađih ne mogu razumjeti. Na tim sijelima bi se okupilo dosta svijeta. Igralo se kolo, svirali bi oni koji bi znali na diplama, guslama, na sviralama, kolo se igralo uz usnu harmoniku, pjevalo bi se, gangalo, pjevao bi se bečarac, ... Sijelo bi se završavalo prije ponoći, kako se ne bi ušlo u Korizmu u veselju. Cure bi se momcima takođe na poklade cinile, tako što bi im isplele vunene čarape ili terluke. U tom slučaju oni bi morali ranije otići sa sijela kako bi se i to obavilo, a sve opet kako bi se do ponoći obavilo to što se treba obaviti.
Čista srijeda je bio obvezan post i nemrs. Taj dan se u kući, osim kruha, ništa nebi kuhalo i peklo. Taj dan bi se samo jeo kruh i pila voda. Ako bi neko imao jezgru od oraha ili malo ulja, onda bi to s kruhom prismočio. Bilo je dosta onih koji bi čitavu korizmu postili o kruhu i o vodi, ali se večinom postilo utorkom, srijedom i petkom. Da sada ne bih nekoga izostavio, ali u selu i nije bilo puno onih koji bi čitavu Korizmu postili, iz razloga što bi taj post bio s dosta odricanja.
Nedjeljom bi se išlo svakako u Drežnicu na svetu misu pa bi se onda prisutvovalo i obredu Križnog puta. Kroz Korizmeno vrijeme nije bilo nikakvih veselja u selu. Kada bi se narod i sastao na sijelu u nekoj od kuća, molile su se korizmene molitvice i pjevao se Gospin plač. Ta bi sijela uglavnom bila s nekim razlogom ili bi bile prelje ili češljarice ili đubretari. O tim običajima neki drugi put. Svo vrijeme korizme bi se živjelo ponizno, u molitvi, svako sa svojim nakanama, pokorama, ...
Korizma se završavala s Velikim tjednom i Uskrsom, o kojima u jednoj od sljedećih priča.
vrdi.ba
