Goranci, jedinstvena oaza i prirodni lijek protiv depresije
Na svojih 700 metara nad morem, 12 kilometara sjeverozapadno od Mostara i nešto više od Širokog Brijega, Goranci čine jedinstvenu prirodnu oazu koja pruža mir i zadovoljstvo svima koji posjete ovaj prirodni biser netaknutog i lijepog krajolika…
Ovaj goranski kraj omeđen lijepim poljem, šumarcima i proplancima sa sjeverne i južne strane a sa zapada Čabuljom i njezinim najvećim vrhom 1780 metara (n/v) je kao stvoren za različite vidove rekreacije ali i za sportska natjecanja poput biciklističkih utrka ili konjičkog sporta. Goranci danas imaju 12 000 metara staza za šetnju, vožnju biciklom ili jahanje konja što privlači sve veći broj ljubitelja prirode i rekreacije.
Dovoljno je samo doći i besplatno kod ljubaznog osoblja konobe Goranci ‘zadužiti’ biciklo i provozati se lijepo uređenim stazama kroz zelene livade i šumarke a onda isprobati hercegovačke specijalitete koje spremaju odlični kuhari restorana Goranci.
Ako niste ljubitelj biciklizma ili jahanja konjima Goranci imaju svoj Park Doline sa odličnim šetnicama kroz šumarak gdje možete uživati i odmarati na postavljenim klupama ili promatrati prirodu sa ‘pogledače’.
Eko udruga Vilino polje se brine za čistoću parka a kako doznajemo u suradnji sa konobom planiraju izgradnju planinske pješačke staze u Gorancima.
poskok.info, 11. svibnja 2014.
--------------------------------------------------------------------------------------------------
Škola u Gorancima je 1979. imala 221 učenika, a sada tu živi tek 200 ljudi
Tijekom vikenda organizirana velika akcija čišćenja prostora oko stare župne kuće koja je sagrađena 1880. godine
Mjesto Goranci kod Mostara prije više od 100 godina imalo je oko 3500 stanovnika. 1979. godine školu na Gorancima je pohađao 221 učenik. Danas u ovome mjestu, nekih desetak/petnaest kilometara od Mostara, živi svega 200 ljudi. Djeca više nema, škola se ugasila. Ostali su uglavnom stari ljudi koji ne mogu podnijeti buku i beton obližnjega grada. Sudbinu s lokalnim župljanima već sedmu godinu dijeli lokalni župnik fra Ferdo Boban.
Malo ljudi ostalo
- Malo je ljudi ostalo na ovome prostoru. Povijest nas uči kako se nekada živjelo ovdje, ali nam i govori kako su ljudi masovno išli u dolinu, odnosno današnji Mostar. Vikendom je nešto življe, ljudi iz grada ponovno bježe na selo, ali ostatak tjedna nema baš puno gužve - govori nam fra Ferdo. Ovo se posebno odnosi na zimske mjesece kada ovaj dio Hercegovine okuje snijeg. Ipak, zima ove godine kasni. Zbog toga je tijekom vikenda na Gorancima održana velika akcija koju je organizirao Gradski odbor Mladeži HDZ-a BiH Mostar. Oko dvadesetak mladih ljudi je odlučilo posvetiti dan raščišćavanju krša oko stare župne kuće na Gorancima. - Naša župa datira još iz 1871. godine. Fratri su uvijek bili važni dio zajednice na Gorancima. Gradnja župne kuće je započeta 1880. godine. Ona i danas stoji na istom mjestu, ali više ne služi svrsi. Nadamo se kako je ovo početak obnove ovoga zdanja - rekli su naši sugovornici koji su sudjelovali u spomenutoj akciji.
Za samo nekoliko sati rada mladi HDZ-a BiH su uklonili nekoliko tona raznog otpada koji se nalazio na ovoj lokaciji. Pokošena je trava oko župne crkve, uređena stabla, pokidane osušene grane, uklonjene cijevi, stare lončanice i ostali otpad koji je godinama stajao na ovoj lokaciji. Čak su pronađeni dijelovi i Večernjeg lista iz 1964. godine, što govori kako je narod s ovih prostora i prije 50 godina bio uz našu tiskovinu. Treba napomenuti kako je u akciji sudjelovala i tvrtka ALBA koja je ustupila svoj kamion koji je prevezao otpad s Goranaca na mostarsku deponiju Uborak. - Mi ćemo uvijek biti sudionici ovakvih akcija i davat ćemo svoj doprinos u ovakvim događajima. Kako se radi o jednom vjerskom objektu, cijela priča ima posebnu notu i dublji smisao - rekli su nam predstavnici ALBA-e koje smo zatekli na mjestu događaja. Nakon uspješne akcije i uređenja okolice stare župne crkve na Gorancima, počelo se razmišljati što bi se dalje moglo učiniti na projektu obnove spomenutog objekta. - Planova ima za obnovu starog objekta, ali za sve ću morati prvo tražiti dozvolu svojih poglavara, a tek ako je dobijemo, možemo razmišljati o započinjanju nekih procesa - govori nam fra Ferdo uz dozu opreza.
Brojne ideje
Zato mladež koja je okupljena oko ovoga projekat o ovoj temi govori puno slobodnije. - Ne bi trebalo mnogo novca da se stara kuća obnovi, napravi park ili nešto slično. Projekt bi svakako privukao ljude na ovu lokaciju i pomogao da se ovaj kraj konačno oživi. Želimo pomoći u stvaranju uvjeta da se ljudi vraćaju na svoju djedovinu, a ne samo da dolaze turistički vikendom - ističe predsjednik Mladeži HDZ-a BiH HNŽ-a Branislav Stojkić koji je također sudjelovao u spomenutoj akciji. Sve dok se to ne dogodio, Goranci kod Mostara će nastavljati tonuti u zaborav. Potencijali ovoga dijela općine Mostar svakako su daleko veći od vikend-turizma koji je sada aktualan.
Večernji list, 18 studenog 2013.
---------------------------------------------------------------------------------------------------
Ovdje je živjelo tisuću ljudi, sada samo vuk “zakuca na vrata”
Narod je masovno počeo napuštati Gorance tijekom 60-ih godina. Veliki broj njih sada živi u Cimu
Ovdje je najlipše na svijetu. Priroda, mir tišina, čist zrak, ma nećeš ovo nigdje nać - prije nego što smo uspjeli išta upitati kazuje nam Ivan Crnjac, čovjek koji je cijeli svoj radni vijek, punih 40 godina, proveo radeći u Njemačkoj, i sada umirovljeničke dane provodi sa suprugom u svojoj kući u Gorancima iz koje je, kao golobradi mladić otišao trbuhom za kruhom. “Ma otišao sam čim sam mogao. Nekada je ovo mjesto bilo zaista napučeno ali što je to vrijedilo kad nije bilo struje, telefona... vode nema ni danas. Autobus nije vozio. Tako sam ‘69-e otišao i radio u Njemačkoj kao armirač. Kasnije sam bio i poslovođa. Dosta se zarađivalo - priča Ivan. U selu Goranci glavni problem je činjenica da se broj stanovnika svakodnevno smanjuje. Stara škola, koja je prvi put puštena u rad 1934. godine sada je obnovljena ali u potpunosti neiskorištena jer je zjapi prazna. Đaka nema, ono malo djece što ide u školu nastavu pohađa u Mostaru.
Nikad manje stanovnika
“Pusto je. Prije rata je po pet puta dnevno autobus vozio, eto, toliko nas je bilo. Kad sam ja išao u školu bilo je preko 300 djece, sada niti jedno. Malo što je rat učinio svoje, malo što su ljudi odselili, uglavnom nikad manje stanovnika nije bilo u Gorancima - kaže mještanin Marko Stojkić. Od njega smo doznali kako je trenutačno u cijeloj župi Goranci, a koja obuhvaća sela Sovići, Goranci, Bogodol i jedan dio Raške Gore, ostalo tek nešto više od 150 ljudi. Prije rata ih je bilo više od tisuću. Narod je masovno počeo napuštati Gorance tijekom 60-tih godina. Autobus tada još nije vozio do Goranaca, a struja je u ovo selo došla tek početkom 1974. godine. “Pajdo moj, svakim nas je danom sve manje i manje. Nažalost to je tako, nema se tu šta uljepšavat. Nešto ljudi dođe nedjeljom, obiđe svoje stare koji su ostali ovdje, dođu blagdanima a za Petrovdan nas bude najviše. U to vrijeme i do 1000 ljudi posjeti našu crkvu, mlad i stari, svi se okupimo. Rodbina, djeca i unuci nam dođu u posjet. Nažalost, poslije toga svatko ode svojim putem, a Goranci opet ostanu pusti” - priča Marko. Malo je obitelji koji po cijelu godinu žive u Gorancima, pretežno imaju vikendice. Opskrba strujom nije redovita pa to dosta utječe na lokalno stanovništvo a ni pitanje vodovoda još uvijek nije riješeno. ‘‘Dom Zdravlja imamo, evo tu malo niže, na početku sela’’, upućuje nas Ivan,‘‘ ali ne radi svakim danom, samo dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrkom u vremenu od 9 do 16 popodne. U hitnim slučajevima moramo pozvati liječnika ili hitnu pomoć iz Mostara - dodaje.
Ratne zasluge
Selo Goranci je i u ratu imalo veliku ulogu. Mnogi Gorančani dali su svoj život u obrani rodne grude, a nadaleko je poznat i “Put spasa”, je
“Uglavnom, imamo sada sve, a nemamo ništa. Sada, kad napokon imamo asfalt, kad imamo struju, telefon, povezani smo - sada nema naroda - na kraju će Marko Stojkić. U Gorancima je mir i tišina, zrak je čist, priroda prelijepa, nema gradske vreve ni trke. Nažalost, i mještana je svakim danom sve manje.
dina cesta kojom se moglo izaći iz Mostara te ratne ‘92. godine. “Ožiljci” od granata i dan danas su vidljivi, na “Put spasa” pale su ih tisuće. Na samom početku rata škola u Gorancima bila je zapovjedništvo HVO-a. Škola je također prihvatila i veliki broj izbjeglica. Jedan od zanimljivijih detalja vezanih uz to je kada su iz Sarajeva izašli Josip Pejaković i pokojni Davorin Popović. Tada su rekli da su prvi put od rata pojeli pravu domaću juhu, a pojeli su je “Pod jelom” u Gorancima, u Marinka Knezovića.
Večernji list, 7. svibnja 2012.
Nema komentara:
Objavi komentar