Edit Đakuša je bila dugo vremena najpoznatija i najpriznatija žena u Gorancima, barem sam je ja takvu doživljavao. O njoj bi vjerojatno dosta starih Sovićana i Gorančana moglo reći i napisati puno više i bolje od mene. Ja pokušavam staviti na papir onako kako sam ja zapamtio pričanje o njoj, a i sam sam je poznavao, jer je njezina kuća bila odmah do škole u Gorancima koju sam pohađao pet godina. Bila je veoma pobožna žena i valjda je jedina svakoga dana bila u crkvi na misi. Nije se ona hvalila svojom pobožnošću, niti je drugima prigovarala. Uvijek tiha, skromna i neprimjetna.
Doživjela je duboku starost. Zahvala fra.Jakovu Kraljeviću Pravo joj je ime bilo Matija, a Đakuša joj je bio nadimak. Goranački župnici su u staro vrijeme kod sebe imali jednog ili više mladića koji su pomagali u crkvi u kući i pojati. Radili su, imali su hranu, ali bi kod župnika naučili čitati i pisati, jer negdje do 1930. nije bilo u Gorancima škole. Neki se župnici uzimali dječake ili mladiće iz župe, a neki su dovodili sa sobom nekog od rodbine ili iz župe gdje su bili prije u službi. Takve dječake dok su bili kod fratra zvali su đaci.
Kad je u Gorance za župnika došao fra. Jakov Kraljević 1880. doveo je sa sobom đaka Iliju Kraljevića. Nisu ga zvali imenom nego su ga zvali đak i onda kad više nije vršio službu đaka. On se u Gorancima oženio Matijom Ćorić, koju su prozvali Đakuša i pod tim nadimkom su je svi poznavali. Ilija je bio društven i poduzetan čovjek. Otvorio je u Gorancima kavanu. Možda je to bila i prva kavana.
Kod nove crkve, koju je gradio baš Jakov Kraljević dolazili su mnogi i čini se da je kavana dobro radila. Ilija i Matija su često bili kumovi kod krštenja djece iz župe. Djeca su se krštavala često već drugi dan iza rođenja i mnogima je bilo prikladno da ne dovode kumove iz daleka da dogovore kumstvo za muško dijete s Đakom, a za žensko s Đakušom.
Od kavane Ilija je uštedio lijepu svotu novca, tako su pričali stari. Novac je uložio u banku, ali je banka u koju je uložio novac propala te su ostali bez novca. Ilija je uskoro psihički obolio. Ljudi su u selu gubitak novca i bolest povezali i nastala je priča da je Ilija obolio radi gubitka novca. Možda jest? Zašto netko oboli to ipak uvijek uglavnom ostane tajna. Slušao sam kako su stari pričali da su žandari koji su redovito dolazili na kavu kod Ilije dok je kavana radila, nastavili dolaziti i poslije. Pitali bi Iliju da im „ispeče kavu“, ali Ilija više nije imao ni volje ni snage za to. Ne bi ih međutim odbio nego bi stalno postavljao pitanja: Tko će donijeti vodu? Tko će naložiti vatru? Tko će oprati fildžane? Tko će samljeti kavu?…
I kad bi žandari na svako pitanje odgovarali da će oni to učiniti, pitanja bi išla bez kraja, tako da se to pretvaralo u svojevrsnu igru besposlenih žandara i bolesnog Ilije. Đak Ilija Kraljević umro je kako je zapisano u Matici umrlih župe Goranci 14. travnja 1929. od gripe i imao je 65 godina. Đakuša je nakon njegove smrti živjela još 31 godinu. Umrla je 24. travnja 1960. kako je zapisano u 102. godini života. Đakuša je poslije Ilijine smrti živjela sama. Negdje pred Drugi svjetski rat dovela je k sebi mladića Ivana od rodbine iz Raške Gore iz brojne obitelji Jure Šunjića. Ivan je uskoro otišao u rat iz kojega se nikad nije vratio kao ni mnogi mladići iz Goranaca. Đakuša je opet više godina živjela sama.
Desetak godina nakon rata k njoj se doselio najmlađi sin Jure Šunjića Šimun. Šimun je bio oženjen Matijom Drežnjak koja je bila kćer poznatog goranačkog prakaratura Karla Držnjaka koji je bio poznatiji po nadimku Čačak. Nakon Đakušine smrti Šimun i Matija su živjeli u njezinoj kući. Matija je umrla prije Šimuna pa se Šimun oženio Zorom Škutor. Đakuša je svoje udovištvo živjela poput biblijske proročice Ane skromno, časno i pobožno.
Marinko Ivanković
Nema komentara:
Objavi komentar