Evanđelje o talentima snažna je opomena današnjem čovjeku: nije dovoljno samo ne činiti zlo. Bog nas poziva da činimo dobro, ljubimo, praštamo i ostavimo trag svoje vjere u svijetu koji sve više zaboravlja na ono najvažnije.
Živimo u vremenu u kojemu čovjek nikada nije imao toliko mogućnosti, a možda nikada nije bio toliko nezadovoljan. Imamo tehnologiju koja nas povezuje s cijelim svijetom, a sve češće nemamo vremena za čovjeka koji sjedi pokraj nas. Imamo pune kuće stvari, ali nerijetko prazna srca. Imamo vremena za društvene mreže, televiziju, zabavu i tuđe živote, ali sve manje vremena za molitvu, obitelj i Boga.
I upravo u takav svijet danas odjekuju Isusove riječi iz Evanđelja po Mateju, riječi koje nas ne bi smjele ostaviti ravnodušnima.
„U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!”
Koliko jednostavna, a koliko duboka poruka! U njoj je sadržana jedna od najvećih istina našega kršćanskog života: Bog nas neće pitati koliko smo imali, nego što smo učinili s onim što nam je povjerio.
Bog nikoga nije poslao na ovaj svijet praznih ruku
U evanđeoskoj prispodobi gospodar svojim slugama povjerava talente. Jednome pet, drugome dva, a trećemu jedan. Svakome prema njegovoj sposobnosti.
Važno je razumjeti da talent u Isusovo vrijeme nije označavao samo sposobnost ili darovitost, nego veliku novčanu vrijednost. No u duhovnom značenju ove prispodobe možemo prepoznati sve što nam je Bog povjerio: život, vrijeme, vjeru, obitelj, sposobnosti, mogućnosti i prilike da činimo dobro.
Jednome je Bog dao sposobnost govoriti i poučavati. Drugome ruke kojima može raditi i pomagati. Trećemu srce koje zna slušati i tješiti. Nekome je povjerio odgovornost roditeljstva, nekome svećenički poziv, nekome brigu za bolesne, stare i nemoćne.
Nismo svi jednako daroviti, ali smo svi jednako pozvani na svetost.
Bog ne očekuje od majke koja odgaja svoju djecu da učini isto što i misionar na drugom kraju svijeta. Ne očekuje od bolesnika prikovanog za krevet isto što i od zdravog čovjeka. Ne traži od siromašnoga ono što traži od bogatoga.
Ali od svakoga očekuje ljubav, vjernost i odgovornost prema onome što mu je povjereno.
To je ljepota katoličke vjere. Svetost nije rezervirana samo za velike propovjednike, redovnike, svećenike i ljude čija imena poznaje cijeli svijet. Svetost se može živjeti i u maloj seoskoj kući, u bolničkoj sobi, za obiteljskim stolom, na radnome mjestu i u svakodnevnoj borbi za pošten život.
Danas mnogi zakapaju svoje talente, a da toga nisu ni svjesni
Treći sluga iz Isusove prispodobe nije prokockao povjereno bogatstvo. Nije ga ukrao. Nije ga potrošio na raskošan život.
On ga je jednostavno zakopao.
I upravo je u tome njegova tragedija.
Koliko se samo današnjih ljudi može prepoznati u tom čovjeku?
Koliko je onih koji imaju mogućnost pomoći drugome, ali okreću glavu? Koliko je onih koji znaju da bi trebali oprostiti, ali godinama čuvaju mržnju? Koliko roditelja ima vremena za sve osim za vlastitu djecu? Koliko odrasle djece zaboravlja roditelje koji su im darovali najbolje godine života?
Koliko nas svakoga dana govori: „Sutra ću se pomoliti. Sutra ću otići na ispovijed. Sutra ću nazvati majku. Sutra ću se pomiriti s bratom. Sutra ću učiniti nešto dobro.”
A što ako to sutra nikada ne dođe?
Jedna od najvećih zabluda današnjeg čovjeka jest uvjerenje da ima vremena napretek.
Odgađamo obraćenje kao da nam je zajamčena starost. Odgađamo ljubav kao da će naši najmiliji uvijek biti tu. Odgađamo dobra djela kao da ćemo jednoga dana imati savršene okolnosti.
Međutim, život ne čeka.
Zakopani talent nije samo neiskorištena sposobnost. To je i propuštena prilika da nekoga volimo, ohrabrimo, nahranimo, utješimo ili vratimo na put dobra.
Imamo vremena za cijeli svijet, ali imamo li vremena za Boga?
Pogledajmo samo današnju svakodnevicu.
Čovjek se ujutro probudi i prije nego što zahvali Bogu na novome danu, posegne za mobitelom. Pregledava vijesti, poruke, fotografije i objave ljudi koje možda nikada nije ni upoznao.
Zna što se događa na drugome kraju svijeta, ali ne zna što muči vlastito dijete.
Zna tko je što objavio na društvenim mrežama, ali ne zna kada je posljednji put iskreno razgovarao sa svojim roditeljima.
Može satima raspravljati o politici, nogometu i tuđim pogreškama, a teško pronalazi deset minuta za molitvu.
Naravno, tehnologija sama po sebi nije zlo. Ona može biti dragocjen alat za širenje Evanđelja, pomaganje drugima i povezivanje ljudi.
Ali problem nastaje kada ono što nam je dano kao sredstvo postane gospodar našega života.
Danas nije najveće siromaštvo nemati najnoviji automobil, veliku kuću ili skupocjen mobitel.
Mnogo je veće siromaštvo imati sve, a izgubiti osjećaj za Boga i čovjeka.
Možemo imati tisuće pratitelja, a nemati nikoga tko će nas zagrliti u nevolji. Možemo biti uspješni u poslu, a potpuno zakazati kao supružnici, roditelji ili prijatelji.
A Isus nas upravo ovom prispodobom poziva da se zapitamo: čemu služe naši darovi ako od njih nitko nema koristi?
Bog ne traži savršenstvo bez padova, nego srce koje mu vjeruje
Posebno je dirljivo to što gospodar u prispodobi jednako pohvaljuje slugu koji je primio pet talenata i onoga koji je primio dva.
Obojici govori iste riječi.
„Valjaš, slugo dobri i vjerni!”
Nije ih uspoređivao. Nije rekao drugome da vrijedi manje jer je dobio manje. Nije mjerio njihovu vrijednost po količini bogatstva, nego po vjernosti.
Kakva snažna poruka svijetu koji nas neprestano uspoređuje!
Danas se čovjek često vrednuje prema plaći, položaju, izgledu, automobilu, broju pratitelja i društvenom utjecaju.
Ali Bog gleda drukčije.
Pred Bogom može biti velik čovjek kojega svijet gotovo i ne primjećuje.
Majka koja se noću budi uz bolesno dijete. Otac koji poštenim radom prehranjuje svoju obitelj. Baka koja svakodnevno moli krunicu za svoju djecu i unuke. Čovjek koji se brine za nemoćnoga susjeda. Mladić koji se odupire iskušenjima i nastoji živjeti čisto. Djevojka koja ne pristaje odreći se svojih kršćanskih vrijednosti samo zato da bi bila prihvaćena.
Sve su to mali, često nevidljivi talenti koji u Božjim očima imaju neprocjenjivu vrijednost.
I kada čovjek padne, Bog ga ne prestaje pozivati. Krist nam u sakramentu ispovijedi otvara put novoga početka. Ne spašavamo se vlastitim zaslugama niti svojim uspjesima kupujemo Nebo. Spasenje je Božji dar, a naša dobra djela plod su vjere koja djeluje po ljubavi.
Zato svetost ne znači nikada ne pasti, nego se uz Božju milost uvijek iznova podizati.
Najopasnija rečenica kršćanina: „Nisam nikome ništa loše učinio”
Mnogi ljudi svoju savjest umiruju riječima: „Nikoga nisam ubio. Nisam ukrao. Nikome nisam učinio veliko zlo. Ja sam dobar čovjek.”
I doista, ne činiti zlo iznimno je važno.
Ali Isus ide korak dalje.
Kršćanin nije pozvan samo izbjegavati grijeh, nego aktivno živjeti ljubav.
Možda nisi nikoga uvrijedio, ali jesi li nekoga ohrabrio?
Možda nisi nikome ništa oduzeo, ali jesi li išta podijelio s čovjekom u potrebi?
Možda nisi napustio svoje roditelje, ali jesi li im pokazao da ih voliš?
Možda redovito dolaziš na svetu misu, ali živiš li ono što slušaš u Evanđelju?
Možda nikada nisi javno zanijekao Boga, ali jesi li imao hrabrosti posvjedočiti svoju vjeru kada je bilo teško?
Ovo nisu pitanja kojima nas Bog želi poniziti ili obeshrabriti. To su pitanja koja nas bude iz duhovne ravnodušnosti.
Jer ljubav nije samo osjećaj. Ljubav je odluka. Ljubav je djelo. Ljubav je spremnost da darujemo dio sebe, čak i onda kada nas to nešto košta.
Jednoga dana sve što posjedujemo ostat će ovdje
Dolazimo do najvažnijega dijela današnjeg Evanđelja.
Gospodar se nakon dugo vremena vraća i traži račun od svojih slugu.
Taj njegov povratak podsjeća nas na istinu koju suvremeni svijet sve češće pokušava zaboraviti: naš zemaljski život ima svoj završetak i jednoga dana stat ćemo pred Boga.
Tada neće biti važno jesmo li živjeli u velikoj kući ili skromnome stanu. Jesmo li vozili skup automobil ili hodali pješice. Jesmo li bili poznati, moćni i bogati ili neprimjetni u očima svijeta.
Važno će biti jesmo li odgovorili na ljubav kojom nas je Bog prvi ljubio.
Što smo učinili s vremenom koje nam je dao?
Jesmo li čuvali vjeru?
Jesmo li odgajali djecu u ljubavi i istini?
Jesmo li opraštali?
Jesmo li pomagali onima kojima je pomoć bila potrebna?
Jesmo li imali hrabrosti živjeti po Božjim zapovijedima i onda kada je svijet govorio drukčije?
Smrt nas podsjeća da ništa zemaljsko nije naše trajno vlasništvo.
Sve što imamo jednom ćemo ostaviti.
Ali ljubav koja je živjela u našim djelima nije izgubljena pred Bogom.
Zato je toliko važno ne čekati posljednje dane života da bismo počeli živjeti kao kršćani.
Ne zakapaj ono što ti je Bog povjerio!
Možda misliš da nemaš nikakav poseban dar.
Možda nisi bogat. Možda nisi uspješan prema mjerilima ovoga svijeta. Možda te život mnogo puta slomio, razočarao i iscrpio.
Ali ako još uvijek možeš nekome uputiti lijepu riječ, možeš učiniti dobro.
Ako možeš moliti za drugoga, imaš što darovati.
Ako možeš oprostiti, možeš prekinuti lanac mržnje.
Ako možeš zagrliti svoje dijete, posjetiti osamljenoga čovjeka, pomoći siromašnome ili se iskreno pokajati za vlastite grijehe, tvoj život još uvijek može donijeti velike plodove.
A čak i kada zbog bolesti ili starosti više ne možeš činiti ono što si nekada mogao, tvoje dostojanstvo i vrijednost pred Bogom ostaju nepromijenjeni. Tvoja strpljivost, molitva i predanje Bogu također mogu postati svjedočanstvo vjere.
Nemoj čekati da postaneš velik u očima svijeta.
Budi vjeran u malome.
Pomoli se danas. Oprosti danas. Zagrli danas. Zahvali danas. Učini dobro danas.
Jer možda upravo tvoja mala gesta nekome vrati vjeru u ljude. Možda tvoja molitva nekome donese utjehu. Možda tvoje svjedočanstvo potakne čovjeka da se nakon mnogo godina vrati Bogu.
Bog nam nije darovao život da ga zakopamo u zemlju straha, sebičnosti i ravnodušnosti, nego da ga pretvorimo u dar ljubavi.
I zato, dok još imamo vremena, zapitajmo se:
Kada bih danas morao stati pred Gospodina i položiti račun za svoj život, što bih mu imao pokazati?
Bih li mu donio srce koje je nastojalo ljubiti ili mnoštvo neiskorištenih prilika?
Bih li mu mogao reći: „Gospodine, nisam bio savršen, mnogo sam puta pogriješio, ali sam se trudio ostati tvoj. Ono što si mi dao nastojao sam podijeliti s drugima”?
Neka nas ovo Evanđelje ne ispuni strahom, nego probudi na obraćenje. Jer naš Bog nije samo pravedni Sudac. On je i milosrdni Otac koji nas po Isusu Kristu poziva u svoju vječnu radost.
A zar postoji išta ljepše nego na kraju ovozemaljskoga puta čuti riječi:
„Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!”
Neka nam upravo te riječi budu životni cilj.
Jer na kraju našega zemaljskog puta neće biti najvažnije koliko smo godina živjeli, nego koliko smo ljubavi u te godine utkali.
Gospodine, nauči nas da ne rasipamo dane koje si nam darovao, da ne zakapamo talente koje si nam povjerio i da ne zaboravimo ljude koje si stavio na naš životni put. Daj da jednoga dana, po tvojoj milosti, i mi uđemo u radost tvoga Kraljevstva. Amen.









Nema komentara:
Objavi komentar