Jedan je čovjek cijeli život teško radio, štedio i odlagao svaki cent. Vodio ga je strah od budućnosti i uvjerenje da će jednoga dana, kada prikupi dovoljno bogatstva, napokon moći živjeti mirno i bezbrižno. No taj dan nikada nije došao.
Kupovao je zlatne poluge i pažljivo ih čuvao u sefu. S vremena na vrijeme izvadio bi ih, promatrao i divio se bogatstvu koje je stekao vlastitim trudom. Svaki pogled na zlato donosio mu je osjećaj sigurnosti. Govorio je sebi da će jednoga dana uživati u plodovima svojega rada. Jednoga dana. Uvijek jednoga dana.
A onda se dogodilo ono čega se najviše bojao. Lopovi su provalili u njegov dom i odnijeli sve zlatne poluge. Čovjek je ostao pred praznim sefom, slomljen i očajan. Nestalo je sve ono čemu je posvetio život, sve što mu je pružalo nadu i osjećaj sigurnosti.
Dok je tako plakao, susreo je mudraca koji ga je upitao zašto je toliko tužan. Čovjek mu je ispričao što se dogodilo, objašnjavajući kako je izgubio sve za što je godinama radio.
Mudrac ga je saslušao, a zatim mu dao neočekivan savjet: „Ne očajavaj. Uzmi običnu ciglu, omotaj je zlatnim papirom i stavi je u sef. Uvjeri se da je to zlato. Ionako ga nikada nisi koristio, nego si ga samo promatrao. Sada možeš nastaviti raditi isto što si radio i prije. U biti, ništa se nije promijenilo.“
Bio je to brutalan savjet, ali u njemu se skrivala duboka istina.
Koliko često i sami živimo poput ovoga čovjeka? Radimo, štedimo, odričemo se i neprestano odgađamo sreću za neko buduće vrijeme. Vjerujemo da ćemo početi živjeti kada zaradimo dovoljno novca, kada riješimo sve probleme, kada dočekamo mirovinu ili kada se napokon ostvare svi naši planovi.
A što ako to „jednoga dana“ nikada ne dođe?
Novac koji nikada ne upotrijebimo, prilike koje ne iskoristimo, putovanja koja stalno odgađamo, riječi ljubavi koje ne izgovorimo i vrijeme koje ne provedemo s ljudima koje volimo ne mogu se vratiti. Možemo steći bogatstvo, ali ne možemo kupiti izgubljene godine. Možemo napuniti sef zlatom, ali ne možemo njime ispuniti prazninu nastalu zbog života koji nismo proživjeli.
To, naravno, ne znači da ne trebamo štedjeti, planirati budućnost ili odgovorno raspolagati novcem. Financijska sigurnost važna je, ali ne bi smjela postati razlog zbog kojega ćemo zaboraviti živjeti. Razboritost je u tome da mislimo na sutra, a istodobno ne zanemarujemo današnji dan.
Jer život nije samo ono što ćemo jednoga dana imati. Život je i ono što danas možemo podijeliti s drugima, doživjeti, naučiti i u čemu možemo pronaći radost.
Na kraju, nitko od nas ne zna koliko mu je vremena preostalo. Sve što smo godinama skupljali jednoga dana morat ćemo ostaviti iza sebe. U vječnost ne nosimo svoje račune, nekretnine ni zlatne poluge. Ostaju ljubav koju smo darovali, dobro koje smo učinili i trag koji smo ostavili u životima drugih ljudi.
Zato ne čekajmo da sve bude savršeno kako bismo počeli živjeti. Ne odgađajmo zagrljaj, posjet roditeljima, razgovor s prijateljem, obiteljski ručak ili trenutak zahvalnosti za ono što već imamo.
Štedimo za budućnost, ali nemojmo zbog nje protratiti sadašnjost.
Jer možda najveće siromaštvo nije nemati zlato, nego imati ga dovoljno, a nikada ne pronaći vremena za ono što život čini bogatim.
Nema komentara:
Objavi komentar