 |
| foto viligare.org |
U zagrebačkom Stenjevcu uskoro bi trebao biti otvoren novi dječji vrtić. Završni radovi su pri kraju, prostor se oprema, a prema dosad objavljenim informacijama, vrata bi uskoro trebalo otvoriti za oko dvjesto mališana.
Sve bi to, dakle, bilo sasvim normalno. Novi vrtić, nova djeca, roditelji koji konačno mogu odahnuti jer su dobili mjesto za svoje dijete – ukratko, vijest kojoj bi se čovjek trebao veseliti.
Ali onda stiže iznenađenje.
Jer izgleda da u modernom vrtiću više nije dovoljno imati bojice, slikovnice, kockice, autiće, lutke i igračke. Ne, treba imati i lutke koje će djeci otvoriti vrata u fascinantan svijet rodnih teorija.
Prema fotografijama koje su dostavljene portalu Vigilare.info, među opremom se nalaze lutke malih beba koje imaju spolne karakteristike suprotne onome što bi se očekivalo prema njihovu izgledu. Dakle, ženska beba – muški spolni organ. Muška beba – ženski spolni organ.
Jer zašto bi dijete od tri ili četiri godine jednostavno učilo da je lutka beba kada može odmah krenuti na, recimo, složeno pitanje odnosa spola i roda?
Možda će odgojiteljica jednog dana uzeti lutku u ruke i reći:
„Djeco, danas ćemo učiti nešto vrlo važno.“
A mali Ivica će vjerojatno pitati:
„A možemo li prvo slagati kocke?“
Ne može, Ivice. Kocke mogu čekati. Rodna teorija ne smije.
Naravno, treba biti pošten. Djeca su znatiželjna i prirodno postavljaju pitanja o tijelu. Primjereno upoznavanje djece s vlastitim tijelom, razlikama među ljudima i osnovama zdravstvene i tjelesne kulture samo po sebi nije nikakav problem.
Problem nastaje kada se takve teme djeci prezentiraju na način koji nije primjeren njihovoj dobi, bez jasnog objašnjenja roditeljima i bez transparentnosti o tome što se točno želi postići.
A upravo je tu ono najzanimljivije.
Jer roditelji će, naravno, imati što reći. I vjerojatno će neki od njih poželjeti da njihovo dijete u vrtiću prvo nauči vezati cipele, oprati ruke, podijeliti igračku s prijateljem i razlikovati crvenu od zelene boje.
A onda dolazimo do drugog dijela zagrebačke priče.
Ako roditelj kaže: „Ne sviđa mi se što moje dijete uči na ovaj način, pronaći ću drugi vrtić“, tu nastupa vrlo praktična gradska politika.
Privatni i vjerski vrtići?
Može.
Samo će to roditelji, zahvaljujući povećanju cijena, nešto skuplje platiti.
Dakle, izbor postoji.
Teoretski.
Praktično, roditelju preostaje da bira između gradskog vrtića koji mu možda ne odgovara i privatnog ili vjerskog vrtića koji mu možda odgovara – ali mu zato novčanik odluči da ipak ne odgovara.
I tako dobivamo savršeno posloženu slagalicu.
Grad odlučuje što će financirati, grad odlučuje koliko će roditelji plaćati, a onda se roditeljima objašnjava da, naravno, imaju slobodu izbora.
Sloboda izbora, ali s cjenikom.
Ako je ovo doista dio službenog pedagoškog koncepta novog vrtića, onda roditelji imaju potpuno legitimno pravo znati tko je odlučio da takve lutke trebaju biti dio vrtićke opreme, s kojim ciljem, za koju dob djece i na koji će se način koristiti.
Jer nije problem u lutki.
Problem je u tome što se roditeljima ponovno može dogoditi da o odgoju vlastite djece saznaju posljednji.
A to bi, izgleda, mogao postati novi zagrebački standard: prvo nabaviš vrtić, onda ga opremiš, a tek na kraju pitaš roditelje što misle.
I tako, dok se jedni pitaju gdje će njihovo dijete dobiti mjesto u vrtiću, drugi će se pitati hoće li njihovo dijete ondje učiti kako se vezati pertle ili kako razlikovati spol od roda.
Ali dobro.
Važno je da je vrtić moderan.
A ako nakon svega toga još uvijek netko pita što će djeca dobiti za ručak – možda i to uskoro postane pitanje ideološkog opredjeljenja.
Napomena: tekst je sarkastične prirode na izvorni članak pod nazivom "Rodna ideologija u novom zagrebačkom vrtiću: Pogledajte lutke za djecu" na portalu Vigilare.
Nema komentara:
Objavi komentar