 |
| foto Katolički tjednik |
Predstojeći opći izbori u Bosni i Hercegovini mogli bi biti među najvažnijima i najdramatičnijima u novijoj političkoj povijesti zemlje. U svojoj kolumni za Katolički tjednik autor Josip Vričko upozorava na složenost izbornog procesa, ali ponajprije na mogućnost ponavljanja političkog obrasca koji je posljednja dva desetljeća obilježio izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
Vričko na početku kolumne ironično primjećuje kako će biračima za listopadske izbore, uz brojne liste i kandidate, gotovo trebati „kladioničarske vještine“. Podsjeća pritom na raširenost klađenja u BiH i podatak da su građani Federacije BiH tijekom 2025. godine na klađenje potrošili više od 1,56 milijardi KM.
No, iza ironije o „tehničkoj zahtjevnosti“ izbora, prema Vričku, krije se puno ozbiljnije pitanje – hoće li Bošnjaci ponovno iskoristiti mogućnost da svojim glasovima odluče tko će biti hrvatski član Predsjedništva BiH.
Kovačević kao novi kandidat u „Komšićevu modelu“
Posebnu pozornost autor posvećuje kandidaturi Slavena Kovačevića, savjetnika aktualnog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. Kovačević je kandidat Demokratske fronte za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a njegova kandidatura već je izazvala političke reakcije.
Vričko ga predstavlja kao mogućeg nasljednika političkog modela koji je, prema njegovu tumačenju, započeo izborom Željka Komšića 2006. godine. Od tada je Komšić još tri puta izabran u Predsjedništvo BiH, iako je među Hrvatima u Federaciji BiH redovito imao znatno slabiju potporu nego među bošnjačkim biračima.
Autor podsjeća i na raniju izjavu Zlatka Lagumdžije koji je, govoreći o Ivi Komšiću i Željku Komšiću, rekao kako su njih dvojica „dvije strane Mjeseca“, pri čemu je za Ivu Komšića kazao da bi za njega glasovao prije nego za Željka Komšića.
Lagumdžija je istodobno priznao da je političko promoviranje Komšića kao kandidata 2006. godine bilo pogreška.
Presuda u Strasbourgu ponovno u središtu priče
Velik dio kolumne posvećen je i sudskom slučaju Slavena Kovačevića pred Europskim sudom za ljudska prava.
Kovačević je pred tim sudom tvrdio da je diskriminiran jer se ne može kandidirati za određenu funkciju kao pripadnik „Ostalih“, odnosno kao Bosanac. Međutim, njegov je slučaj u Strasbourgu završio nepovoljno.
Vričko posebno ističe dio postupka koji se odnosio na podatke o Kovačevićevoj nacionalnoj pripadnosti. U postupku je dostavljen ispis internetske stranice na kojoj nije bila navedena njegova etnička pripadnost, dok je naknadno utvrđeno da je taj podatak ranije postojao te da je uklonjen nakon njegova zahtjeva.
Europski sud pritom nije problematizirao samo izjašnjavanje o nacionalnosti, nego je spornim ocijenio činjenicu da nije bilo navedeno da je upravo Kovačević tražio izmjenu podatka. Takvo je postupanje u presudi ocijenjeno obmanjujućim.
Sud BiH ipak ovjerio kandidaturu
Unatoč političkim prijeporima, Kovačević je dobio potvrdu kandidature za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
Hrvatska stranka prava uložila je žalbu smatrajući da Kovačević nije legitimni politički predstavnik hrvatskog naroda. Apelacijski odjel Suda BiH žalbu je, međutim, odbio.
U obrazloženju se navodi kako legitimno predstavljanje u Predsjedništvu BiH nije izrijekom propisano zakonom te da Ustav BiH od kandidata zahtijeva da se nacionalno izjasni i da dolazi s područja entiteta iz kojega se za tu funkciju može kandidirati.
Vričko pritom upozorava na različita pravna tumačenja. Dio pravnika smatra da bi se pitanje legitimnosti moglo otvoriti tek nakon izbora, ako bi Kovačević eventualno bio izabran glasovima većinom bošnjačkog biračkog tijela.
U tom se kontekstu autor poziva i na presudu Ustavnog suda BiH u predmetu „Ljubić“, koja je važna za pitanje legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda.
Kalesija kao simbol izbornog paradoksa
Jedan od najupečatljivijih dijelova kolumne odnosi se na Kalesiju.
Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine, u Kalesiji živi tek 20 Hrvata, odnosno 0,06 posto stanovništva, dok Bošnjaci čine 97,50 posto stanovništva.
Na posljednjim izborima Željko Komšić ondje je dobio 2.559 glasova, dok je Borjana Krišto dobila svega 23 glasa.
Za Vrička je upravo taj rezultat najbolja ilustracija problema izbornog modela. Ako kandidat koji bi trebao predstavljati hrvatski narod dobiva golemu potporu u sredinama u kojima Hrvata gotovo i nema, dok istodobno među hrvatskim biračima nema većinsku potporu, postavlja se pitanje koga takav član Predsjedništva zapravo predstavlja.
Autor smatra kako bi se sličan obrazac mogao ponoviti i na predstojećim izborima, osobito ako Kovačević uspije privući bošnjačke glasove.
„Temu-Hrvati“ i politički rok trajanja
Vričko u nastavku kolumne koristi izraz „Hrvati s Temua“ kako bi opisao političare koje dio bošnjačke političke scene promovira kao prihvatljive Hrvate, ali koji, prema njegovu mišljenju, nemaju stvarnu političku potporu hrvatskog biračkog tijela.
U tom kontekstu uspoređuje Kovačevića s Ivom Komšićem, kojega vidi kao svojevrsnog prethodnika današnjeg političkog modela.
Autor podsjeća kako je Ivo Komšić svojedobno bio gradonačelnik Sarajeva, dekan Filozofskog fakulteta i član Ratnog predsjedništva BiH, ali je kasnije, nakon kritika politike bošnjačkog nacionalizma, izgubio naklonost dijela sarajevske političke scene.
Prema Vričkovoj interpretaciji, sličnu sudbinu mogao bi doživjeti i Željko Komšić nakon što završi njegov politički ciklus.
Ilija Cvitanović i „Ljiljanova škola“
U završnom dijelu kolumne Vričko se osvrće i na predsjednika HDZ-a 1990. Iliju Cvitanovića.
Navodi kako je i Cvitanović svojedobno bio predstavljan kao „umjereni“ Hrvat koji bi mogao biti alternativa Draganu Čoviću. Međutim, nakon njegova oštrog protivljenja odluci Suda BiH u slučaju Kovačevića i inzistiranja na legitimnom predstavljanju Hrvata, dio bošnjačkih medija počeo ga je prikazivati kao radikala.
Za Vrička je to još jedan dokaz teze da je politička prihvatljivost pojedinih hrvatskih političara u Sarajevu često uvjetovana njihovim odnosom prema pitanju legitimnog predstavljanja.
„Sve, dakle, ispod Komšića“, zaključuje autor, smatrajući da je Kovačević postao novi favorit dijela bošnjačke političke scene upravo zato što predstavlja nastavak istoga obrasca.
Izbori kao novo političko iskušenje
Vričkova kolumna tako predstojeće izbore ne promatra samo kroz rezultate pojedinih stranaka, nego kroz mnogo šire pitanje odnosa između konstitutivnosti, izbornog sustava i legitimnog predstavljanja.
Za hrvatsku političku scenu posebno je važno pitanje može li se ponovno dogoditi da hrvatskog člana Predsjedništva BiH presudno izaberu birači koji nisu Hrvati.
Autor pritom ne skriva svoj stav. Kovačevićevu kandidaturu vidi kao nastavak „Komšićeva koncepta“, a predstojeće izbore kao moguću novu rundu višegodišnjeg političkog sukoba oko toga tko ima pravo birati predstavnike konstitutivnih naroda.
Zato Vričko na kraju svoju kolumnu zaključuje ironičnim pozivom na „radovanje“ listopadu i „prazniku demokracije“, uz ocjenu da će ovi izbori biti – povijesni.
Cijelu kolumnu možete pročitati na portalu Katoličkog tjednika O V D J E.
Nema komentara:
Objavi komentar