Nekadašnje svadbe u zapadnoj Hercegovini bile su daleko od današnjeg sjaja, luksuznih dvorana i raskošnih jelovnika. No, ono što im nije davalo bogatstvo u novcu, nadoknađivalo se zajedništvom, pjesmom i iskrenom radošću. Upravo takvih vremena prisjetila se Hercegovka Ljubica Ljuba Slišković, udova Ivanova iz Sovića, poznata pod nadimkom Ugarava, piše Agroklub.ba.
Kroz uspomene na vlastito vjenčanje vratila je priču u šezdesete godine prošloga stoljeća, kada su svatovi bili mnogo više od svečanosti – bili su događaj za cijelo selo.
Na njezino vjenčanje stiglo je svega 25 svatova, ali su se zato okupili gotovo svi mještani kako bi vidjeli mladu. Ljudi nisu dolazili zbog raskoši, nego zbog običaja, pjesme i druženja.
Na svadbenim stolovima nalazila se domaća hercegovačka hrana. Posluživala se juha od kokoši, sarma, dinstana janjetina i teletina, dok su se od pića najviše nudili vino, loza, kruškovac i pelinkovac.
– Ćaća ima vina, bilo puno loze i u nas je vino i rakija bilo glavno – prisjetila se Ljuba.
Sve se pripremalo u domaćinstvu, bez pečenjara, cateringa i moderne kuhinjske opreme. Hrana se kuhala na štednjacima na drva, a cijela obitelj sudjelovala je u pripremama.
Ipak, od svega što je proživjela toga dana, najdublje joj je u sjećanju ostao trenutak odlaska iz roditeljskog doma.
– Najteže mi je bilo ostaviti dvorište i roditelje. Ali ljubav čini svoje. Bilo je pomalo suza, ali ideš za onoga koga voliš. Ostavljaš mater i ćaću nek se bore kako znaju, a ti odeš pjevajući – kazala je Ljuba, kći Nikole i Mile Šimić iz Drinovaca.
Svadbeni običaji imali su svoj ustaljeni red. Nakon okupljanja kod mlade svatovi su odlazili u crkvu na vjenčanje, a potom u kuću mladoženje gdje je slavlje nastavljano uz pjesmu, kolo i druženje. Mještani i susjedi dolazili su gledati mladu, a ganga je odjekivala selom do kasno u noć.
Posebno mjesto među običajima zauzimalo je pranje ruku nakon večere. Mlada je uz pomoć djeveruše donosila lavor s vodom i ručnik, a svatovi bi je zauzvrat darivali novcem.
No, najveseliji dio večeri bio je vezan uz jedan pomalo nestašan običaj – krađu mladenkine cipele. Kada bi netko uspio neprimjetno uzeti cipelu, počinjala bi šaljiva „prodaja“ tijekom koje su se iznosile dosjetke, zadirkivanja i duhovite priče o mladenki, mladoženji ili njihovoj rodbini.
– Ta cipela kad bi se izula, to je bilo najžešće. Najzabavnije, jer se otkrivala neka mana, netko ti u rodu ovakav ili si ti nešto skrivio nekomu. Smiješno bilo, ali je bilo lijepo i zabavno – prisjeća se Ljuba.
Naglašava kako se zbog takvih šala nitko nije ljutio, dok danas, smatra ona, ljudi često obraćaju pozornost na stvari koje su nekada bile potpuno nevažne.
– Žao mi je što omladina to više ne prakticira. Danas se gleda kako se tko obukao, što je pojeo i kako je nešto izgledalo. Prije toga nije bilo. Nitko nikome ništa nije zamjerao – kaže Ljuba.
Iako su se vremena promijenila, uspomene na stare hercegovačke svatove i dalje žive među starijim generacijama. Bilo je manje materijalnog bogatstva, ali više zajedništva, spontane pjesme, gange i iskrene radosti.
Možda upravo zato i danas među narodom živi stara izreka: „Tko nije kuću gradio i kćer udavao, ne zna što je trošak.“
Priča Ljubice Slišković podsjetnik je na vrijeme kada su svatovi bili puno više od jednoga dana slavlja – bili su događaj koji je povezivao obitelj, susjede i cijelo selo.
Nema komentara:
Objavi komentar