Dok se po Bosni i Hercegovini gotovo svakodnevno organiziraju tribine, konferencije i javni skupovi na kojima se zagovara koncept tzv. građanske Bosne i Hercegovine, istodobno se svaki prijedlog unutarnjeg preustroja države ili otvaranja pitanja jednakopravnosti Hrvata redovito proglašava „podjelom zemlje“ ili „udarom na državu“. Upravo u tome mnogi vide očite dvostruke kriterije koji dodatno produbljuju političku krizu i nepovjerenje među konstitutivnim narodima.
Bosna i Hercegovina prema Daytonskom mirovnom sporazumu nije uređena kao građanska država, nego kao složena država triju konstitutivnih naroda i dvaju entiteta. Takvo ustavno uređenje nastalo je kao kompromis nakon rata i temelj je današnjeg političkog sustava. Unatoč tome, posljednjih godina sve češće se promovira model unitarne građanske države, pri čemu se zanemaruje činjenica da za takvu promjenu ne postoji politički konsenzus sva tri naroda.
Istodobno, kada hrvatski politički predstavnici govore o federalizmu, novom teritorijalnom ustroju ili legitimnom predstavljanju Hrvata, njihove se inicijative često unaprijed etiketiraju kao separatizam ili pokušaj stvaranja trećeg entiteta. Kritičari takvog pristupa upozoravaju kako se time zapravo onemogućuje svaka ozbiljna rasprava o stvarnim problemima u funkcioniranju države.
Hrvati u BiH već godinama upozoravaju da su, kao najmalobrojniji konstitutivni narod, dovedeni u neravnopravan položaj, posebno kroz izborni sustav u kojem im brojniji narod može birati političke predstavnike. Upravo zbog toga pitanje izmjene izbornog zakona i institucionalne zaštite prava Hrvata ostaje jedno od ključnih političkih pitanja u zemlji.
Zagovornici federalnog modela tvrde kako federalizacija sama po sebi ne znači podjelu države, nego pokušaj stabilizacije odnosa i stvaranja funkcionalnijeg sustava u kojem bi sva tri naroda imala zajamčenu jednakopravnost. Kao primjer često navode brojne europske države koje funkcioniraju po federalnom ili decentraliziranom modelu.
S druge strane, politički dio Sarajeva gotovo svaku raspravu o hrvatskom pitanju promatra isključivo kroz prizmu teritorijalnih podjela, dok se zagovaranje građanskog modela istodobno predstavlja kao jedini „europski“ i „demokratski“ put. Upravo zbog toga sve je više onih koji upozoravaju da BiH ne može napredovati dok se jedni politički prijedlozi unaprijed demoniziraju, a drugi privilegiraju bez ozbiljne javne rasprave.
Ključno pitanje ostaje može li Bosna i Hercegovina opstati kao stabilna država bez stvarne jednakopravnosti svih konstitutivnih naroda. Bez otvorenog dijaloga o preustroju zemlje, izbornom zakonu i položaju Hrvata teško je očekivati dugoročnu političku stabilnost. Umjesto optužbi i etiketiranja, BiH treba iskren razgovor o modelu koji će omogućiti da se nitko u vlastitoj državi ne osjeća politički preglasanim ili marginaliziranim.
Nema komentara:
Objavi komentar