Ovih dana započeo je niz manifestacija kojima se obilježava 81. obljetnica Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda. U srijedu, 13. svibnja, Republika Hrvatska započela je proces preuzimanja posmrtnih ostataka Hrvata koje su u Sloveniji nakon završetka Drugoga svjetskog rata pogubili jugoslavenski komunisti, dok su komemorativni skupovi i znanstvena predavanja ponovno otvorili pitanje suočavanja s komunističkim zločinima i kulture sjećanja u hrvatskom društvu.
Na komemorativnoj akademiji u organizaciji Počasnoga bleiburškog voda predavanje je održao dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest, govoreći o „industriji smrti“ koja je tijekom proljeća i ljeta 1945. godine djelovala u Sloveniji i Hrvatskoj. Istaknuo je kako su jugoslavenski komunisti kao uzor u organiziranju masovnih likvidacija imali sovjetski model, no da su po brzini i razmjerima ubijanja nadmašili svoje uzore.
Prema brojnim znanstvenim istraživanjima, jugoslavenski komunistički režim sustavno je provodio obračun s dijelom hrvatskoga naroda koji je smatrao preprekom uspostavi komunističke vlasti i očuvanju jugoslavenskoga državnog okvira. Povjesničari upozoravaju da žrtve nisu bili samo zarobljeni vojnici, nego i žene, djeca te malodobnici, što potvrđuju svjedočanstva preživjelih i arheološka istraživanja masovnih grobnica u Sloveniji.
Na akademiji je prikazan i dokumentarni film sa svjedočanstvima očevidaca i rezultatima slovenskih istraživanja, koja potvrđuju razmjere zločina počinjenih nakon Bleiburga. Posebno su istaknuta svjedočanstva iz knjige „La tragedia de Bleiburg“, objavljene još 1963. godine na španjolskom jeziku, nastale na temelju iskaza koje je prikupio hrvatski svećenik Krunoslav Draganović.
Draganović je nakon Drugoga svjetskog rata bio jedan od ključnih organizatora pomoći hrvatskim izbjeglicama u zapadnoj Europi, a dio njegove arhivske građe danas se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Upravo iz toga arhiva izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić pročitala je svjedočanstvo jedne preživjele Hrvatice koja je, nakon zarobljavanja u Sloveniji, bila prisiljena sudjelovati u jednom od tzv. „marševa smrti“ prema Hrvatskoj.
Svjedokinja opisuje neljudske uvjete kroz koje su prolazile žene i djeca – izgladnjivanje, uskraćivanje vode i iscrpljujuće marševe tijekom kojih su mnogi umirali. Posebno potresni bili su slučajevi trudnica koje su zbog iznemoglosti pobacivale, dok su pojedine žene, kako bi skratile muke sebi i djeci, posezale za očajničkim potezima.
Govoreći o metodama likvidacija i iscrpljivanja zarobljenika, povjesničari su upozorili na sličnosti s nacističkim metodama ubijanja iznurivanjem u koncentracijskim logorima. Spomenut je i britanski časnik Nigel Nicholson, sudionik izručenja hrvatskih zarobljenika jugoslavenskim vlastima, koji je usporedio ukrcavanje Hrvata u stočne vagone s deportacijama u nacističke logore smrti.
Unatoč brojnim dokumentima, svjedočanstvima i istraživanjima, u javnom prostoru i dalje postoje pokušaji relativizacije komunističkih zločina. Dio političkih i ideoloških krugova još uvijek tvrdi kako je riječ tek o „pojedinačnim odmazdama“, dok se u javnosti mogu čuti i opravdanja za masovna pogubljenja provedena 1945. godine.
Povjesničari upozoravaju kako je nužno sustavno istraživanje i obrazovanje o komunističkim zločinima kako bi se žrtvama osiguralo dostojanstvo i pravo na istinu. Poseban naglasak stavljen je na znanstveni projekt „Žrtve ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“, koji zajednički provode Hrvatski institut za povijest i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata uz podršku Vlade Republike Hrvatske.
Voditelj projekta dr. sc. Domagoj Knežević istaknuo je kako nakon brojnih otkrivenih masovnih grobnica i objavljenih arhivskih dokumenata više nema prostora za tvrdnje da nije postojao planirani obračun s „narodnim neprijateljima“ radi provođenja komunističke revolucije.
U raspravama o Bleiburgu i Križnome putu ponovno se otvorilo i pitanje nacionalne pomirbe. Povjesničari podsjećaju kako su ideološke podjele iz Drugoga svjetskog rata u velikoj mjeri prevladane stvaranjem samostalne hrvatske države 1990-ih godina, kada su u obrani Hrvatske sudjelovali potomci i bivših partizana i pripadnika poraženih hrvatskih vojnih formacija.
Kao simbol hrvatske nacionalne pomirbe istaknuta je i uloga hrvatskog disidenta Brune Bušića, koji je još desetljećima prije stvaranja hrvatske države zagovarao povezivanje ranije sukobljenih strana u zajedničkoj borbi za hrvatsku neovisnost. Njegova vizija, naglašeno je, ostvarena je tijekom Domovinskog rata.
Sudionici komemorativnih skupova poručili su kako je očuvanje samostalne i demokratske Republike Hrvatske najveći trajni spomenik žrtvama Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda. Istaknuto je i da borba za istinu o komunističkim zločinima nije pitanje ideoloških podjela, nego civilizacijska obveza prema svim nevinim žrtvama.
Nema komentara:
Objavi komentar