Iran je zemlja s gotovo 90 milijuna stanovnika u kojoj veliku većinu čine muslimani. Ipak, u toj državi postoji i kršćanska manjina, čiji točan broj nije poznat. Nekoliko Iranaca koji danas žive u Zagrebu podijelili su svoja iskustva života u domovini, ali i put koji ih je doveo do kršćanstva, piše HRT.hr.
Jedan od njih je Milad Esmaili, rodom iz Teherana. Dok prati vijesti o ratu i napetostima u svojoj zemlji, priznaje da ga najviše brine sudbina njegove obitelji s kojom trenutačno ne može uspostaviti kontakt. Svjestan je da svaki rat ostavlja duboke posljedice, no nada se da će njegovi najbliži ostati sigurni i da će njegov narod jednog dana doživjeti bolje vrijeme.
Put od šerijatskog prava do kršćanske vjere
Milad je rođen u muslimanskoj obitelji. Studirao je pravo temeljeno na šerijatskom zakonodavstvu i jedno vrijeme radio u državnom ministarstvu, zbog čega dobro poznaje način funkcioniranja režima. Smatra da se religija u Iranu često koristi kao sredstvo političkog pritiska, a kritičari vlasti nerijetko bivaju optuženi da se protive Bogu.
Iako je prvotno planirao preseliti u Njemačku, život ga je doveo u Hrvatsku. Upravo ovdje upoznao je Helenu, s kojom je započeo razgovore o vjeri i životnim vrijednostima. Njihova povezanost postupno ga je približila kršćanstvu. Počeo je dolaziti na svetu misu, a uskoro je donio odluku o obraćenju te je postao katolik. Par planira crkveno vjenčanje na jesen.
Helena se prisjeća kako je njihova priča započela dok je ona, kao djelatnica Crvenog križa, posjećivala dom za azilante gdje je Milad boravio. Razgovori o vjeri, obitelji i životu postali su temelj njihova odnosa.
Obraćenje koje u Iranu može biti opasno
Drugu, znatno dramatičniju životnu priču ima Asghar Noghandoost, koji sa suprugom već deset godina živi u Hrvatskoj. On je kršćanstvo prihvatio još dok je bio u Iranu, što je odluka koja u toj zemlji može imati ozbiljne posljedice.
Prema njegovim riječima, muslimanu nije dopušteno promijeniti vjeru. Takav čin može se smatrati kaznenim djelom, a u ekstremnim slučajevima i razlogom za smrtnu kaznu. Unatoč tome, kaže da je svoje srce dao Kristu i da zbog toga ne žali.
Asghar objašnjava kako mnogi kršćani u Iranu svoju vjeru žive potajno. Umjesto javnih okupljanja organiziraju male kućne zajednice u kojima se sastaje nekoliko bliskih ljudi – članovi obitelji ili prijatelji. U tim malim skupinama čitaju Bibliju, mole i razgovaraju o vjeri, pazeći da sve ostane skriveno od vlasti.
Upozorenja o progonu kršćana
Međunarodne organizacije i promatrači Ujedinjenih naroda više su puta upozorili na položaj obraćenika u Iranu. U nekim izvješćima navodi se kako osobe koje napuste islam i prihvate kršćanstvo često dobivaju dugotrajne zatvorske kazne, najčešće pod optužbom da ugrožavaju nacionalnu sigurnost.
Prema podacima organizacije Open Doors, koja prati progon kršćana diljem svijeta, Iran se nalazi među deset država u kojima su kršćani najizloženiji pritiscima i represiji.
Pastor Vatroslav Župančić, predstavnik hrvatske podružnice te organizacije, ističe kako Iran formalno jamči prava vjerskim manjinama, ali da je stvarnost često drukčija. Zakoni postoje, kaže, no njihova primjena nerijetko ovisi o političkoj situaciji i odnosu vlasti prema pojedinim skupinama.
Kršćanska literatura u Iranu ne smije se slobodno distribuirati, a mnogi obraćenici završavaju u zloglasnom zatvoru Evin u blizini Teherana. Ondje, prema svjedočanstvima, doživljavaju različite oblike pritiska, uključujući ispitivanja, premlaćivanja i dugotrajna zatočenja.
Duga i slojevita religijska povijest
Iako je danas poznat kao islamska republika, Iran ima vrlo bogatu i složenu religijsku povijest. Prije dolaska islama dominantna religija bio je zoroastrizam, a kršćanstvo je na tom prostoru prisutno još od ranih stoljeća.
Predaja govori kako su još apostoli Šimun Revnitelj i Juda Tadej naviještali Evanđelje na području Mezopotamije i Perzije. Tijekom srednjeg vijeka u regiju su dolazili i franjevački te dominikanski misionari.
Danas u Iranu djeluje i Katolička Crkva, a zanimljivo je da je nakon posljednjeg konzistorija prvi put u povijesti jedan Iranac imenovan kardinalom – nadbiskup Teherana i Esfahana, franjevac Dominique Mathieu.
Nada u slobodniju budućnost
Unatoč svemu, mnogi Iranci koji su napustili domovinu ne gube nadu. Asghar kaže da mu je najveća želja sloboda za njegovu zemlju. Sanja o danu kada će se moći vratiti u Iran i otvoreno govoriti o svojoj vjeri.
Sličnu nadu dijeli i Milad. Vjeruje da njegov narod zaslužuje društvo u kojem će sam odlučivati o svojoj budućnosti, bez rata i bez pritiska režima.
Za mnoge vjernike diljem svijeta sudbina kršćana u Iranu ostaje razlog za molitvu, osobito u korizmenom vremenu, kada se posebno promišlja o vjeri, slobodi i dostojanstvu svakog čovjeka.
Video prilog: O V D J E.
Nema komentara:
Objavi komentar