Kontroverzni film Svadba podigao je mnogo prašine već od samoga početka prikazivanja. Rasprave koje se vode nisu samo estetske ili filmske naravi, nego duboko zadiru u pitanja identiteta, dostojanstva i vjere. Ako se na trenutak zanemari način na koji su Hrvati prikazani – kao krkanski, seljački narod, dok su Srbi predstavljeni kao gospoda, ostaje još ozbiljniji problem. Film, naime, vrijeđa temeljne vrijednosti kršćanske vjere, piše S.T. za Goranci online.
Umjetničko izražavanje treba biti slobodno. No, svaka sloboda nosi i veliku odgovornost. Sloboda koja svjesno zadire u ono što je drugome sveto, što mu je temelj života i identiteta, teško da se može nazvati istinskom slobodom. Ona tada postaje provokacija, a ne umjetnost.
Posebno sablažnjava psovanje Krvi Kristove, i to u kontekstu u kojem se takve riječi stavljaju u usta majci, baki, sestri, kćeri. Hrvati jesu poznati kao narod sklon teškoj riječi, ali zazivanje Krvi Kristove doista se ne može čuti ni u promilima svakodnevnog govora. Takva konstrukcija više govori o autorima filma nego o narodu kojem se prikazuje.
Opće je poznato da se velik dio domaće produkcije posljednjih godina oslanja na nemoral, vulgarnost i psovku kao gotovo jedini oblik “realizma”. Kao da bez toga nema ni gledanosti ni umjetničke vrijednosti. Ako smo, međutim, doista vjernici – a prema popisima nas je više od 86 posto (u Hrvatskoj) – tada imamo i dužnost reagirati. Ne nasiljem, ne mržnjom, nego jasnim stavom: prosvjedom, bojkotom i odbijanjem da podržimo sadržaje koji izruguju ono što nam je sveto.
U tom svjetlu snažno odzvanjaju današnje riječi iz Evanđelja po Marku (7,14-23):
»Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje… Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«
Psovka, uznositost i bezumlje – jasno su imenovani. Nisu tek stilska sredstva, nego plod nutrine. Ako se kao društvo naviknemo da psovka postane poštapalica, da uvreda postane normalna, tada nećemo promijeniti samo filmski jezik, nego i vlastitu svakodnevicu, ali na gore.
Mainstream promocija filma dosegla je vrhunac. Gotovo da je, slikovito rečeno, “iskočio iz paštete”. U pojedinim lijevo orijentiranim medijima u Hrvatskoj svaka je druga vijest bila bombastičan naslov vezan uz promociju. Stvara se dojam da se kontroverza ne samo tolerira, nego i potiče jer prodaje karte i obara "neviđene" rekorde.
Usporedimo li to s turskom kinematografijom, razlika je očita. Turske serije već od 2010. godine, od prvih epizoda Sulejmana Veličanstvenog i Tisuću i jedne noći, preplavile su televizijske ekrane na našim prostorima. Gotovo svaka televizija emitira barem jednu tursku seriju ili film. No, rijetko se – gotovo nikada – u njima može čuti izrugivanje Alahu, Bogu, Kuranu ili bilo kojoj islamskoj svetinji. Psovke se ne prevode, eksplicitne scene se skraćuju ili zamagljuju. I unatoč tomu njihova kinematografija cvjeta. Serije i filmovi izvoze se diljem svijeta. Očito je moguće stvarati uspješnu umjetnost i bez golotinje i bez vrijeđanja svetinja.
Reakcije fra Marija Knezovića, mostarskog gvardijana i župnika, te don Danijela Dragičevića iz župe Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku snažno su odjeknule među vjernicima, ali i među onima koji se ne smatraju vjernicima. Dok su neki mediji korektno prenijeli njihova zapažanja, drugi su im se podrugljivo odnosili. Zanimljivo je da su i pojedini bošnjački mediji objektivno izvijestili o reakcijama, a u komentarima čitatelja moglo se vidjeti kako se mnogi ne slažu s vrijeđanjem Isusa, koji se spominje i u Kuranu.
Polemika oko filma zasigurno je opravdana. Ona otvara i pitanje kakvo društvo želimo biti. Društvo u kojem je sve dopušteno ako donosi profit? Ili društvo koje zna da postoje granice – ne nametnute silom, nego izgrađene poštovanjem prema drugome i prema svetome?
Umjetnost može provocirati, može otvarati teške teme i razotkrivati društvene slabosti. Ali kada prijeđe u svjesno ponižavanje onoga što je milijunima ljudi sveto, tada prestaje biti prostor dijaloga i postaje izvor razdora. A to, dugoročno i na kraju krajeva, ne koristi nikome.
Nema komentara:
Objavi komentar