 |
| foto fah |
Hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je brončano odličje na Europskom prvenstvu nakon dramatične pobjede nad Islandom rezultatom 34:33. U završnici turnira, u kojoj su presudivali karakter, srce i iskustvo, hrvatski rukometaši još su jednom pokazali zašto pripadaju samom vrhu europskog rukometa. No, slavlje koje je uslijedilo ubrzo je preraslo okvire sporta i otvorilo pitanje – tko i zašto određuje granice nacionalnog slavlja.
Odmah nakon osvajanja medalje slavilo se u dvorani, a potom i u svlačionici, uz pjesmu „Ako ne znaš šta je bilo“ Marka Perkovića Thompsona, izvedenu u suradnji s glazbenim sastavom Hrvatske Ruže. Pjesma, čiji je autor glazbe sam Thompson, a tekst potpisuje Neno Ninčević, govori o Domovinskom ratu i hrvatskoj borbi, te je već dulje vrijeme svojevrsna neslužbena himna sportskih svlačionica – biraju je i rukometaši i nogometaši.
Ipak, Europska rukometna federacija (EHF) objavila je kako je pjesma bila zabranjena za službenu playlistu prvenstva. Prema njihovu priopćenju, hrvatska delegacija više je puta tražila da se pjesma pusti, no zahtjev je svaki put odbijen jer, kako navode, „ne predstavlja vrijednosti koje ovo prvenstvo predstavlja“, ne precizirajući o kojim je vrijednostima riječ. Ipak, pjesma je na kraju puštena, što je EHF ocijenio kao propust koji se „nije smio dogoditi“.
Unatoč toj zabrani, ostaje činjenica da Thompsonove pjesme nisu općenito zabranjene na međunarodnim sportskim događajima, što potvrđuje i njihova česta uporaba među hrvatskim sportašima. Time je dovedena u pitanje i interpretacija pojedinih stranih medija koji su tvrdili suprotno.
Ubrzo nakon sportskog slavlja, fokus se preselio na pitanje dočeka reprezentacije u Zagrebu. Iako su Grad Zagreb i Hrvatski rukometni savez prethodno dogovorili doček na Trgu bana Jelačića u slučaju osvajanja bilo koje medalje, uključujući i glazbeni program u kojem su trebali nastupiti Zaprešić Boysi i Hrvatske Ruže, situacija se naglo promijenila.
Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević potvrdio je da dočeka u Zagrebu neće biti, nakon što su rukometaši inzistirali da se dogovorenim izvođačima pridruži i Marko Perković Thompson. Tomašević je objasnio kako Grad nije mogao udovoljiti tom zahtjevu jer bi to bilo protivno odlukama gradske uprave i Gradske skupštine o zabrani korištenja ustaških simbola i pozdrava na javnim gradskim događanjima, odluke koje se, kako tvrdi, odnose na sve izvođače.
„Žao mi je što su rukometaši tako odlučili, ali im još jednom čestitam na osvojenoj brončanoj medalji“, poručio je gradonačelnik.
Odluka je izazvala burne reakcije u javnosti, a ubrzo su se pojavile i ponude drugih gradova da organiziraju doček hrvatskim rukometašima. Split, Vukovar, Sinj i drugi gradovi javno su se ponudili kao domaćini slavlja, dok je Marko Perković Thompson potvrdio da će doći gdje god rukometaši odluče slaviti i pjevati pjesme koje oni sami odaberu.
U konačnici, poruka je jasna: mora se slušati bilo naroda i poštovati želja onih koji su nas zadužili. Ovo je bio dan hrvatskih rukometaša – dan njihove bronce, njihove žrtve i njihove pobjede. Oni su ti koji su nosili grb, prolijevali znoj i donosili radost cijeloj naciji, i upravo zato imaju pravo odabrati kako će slaviti. A narod je svoje rekao odavno – i glasno.
Više od pola milijuna ljudi na Hipodromu prošloga ljeta bila je jasna poruka da Hrvati žele Thompsona i da ga doživljavaju kao dio svog identiteta i zajedničkih emocija. Ignorirati to nije pitanje kulture ili “vrijednosti”, nego političkog sljepila. Pravo je čudo da se ljevičarska vlast u Zagrebu, unatoč svemu, ne boji izbora – jer kad se ne sluša ni narod ni sportaše koji su nas sve zadužili, cijena takve bahatosti prije ili kasnije dođe na naplatu.
Nema komentara:
Objavi komentar