Mladi liječnik Josip Cvitković iz Mostara učinio je ono na što bi se malo tko usudio. Naučio je kineski jezik, izborio se za stipendiju, preživio razdoblje pandemije COVID-19 daleko od doma, diplomirao medicinu u Kini i danas se nalazi na specijalizaciji iz neurokirurgije, pod mentorstvom uglednog kineskog akademika, piše Magazin.hrt.hr.
Svoju nesvakidašnju životnu i profesionalnu priču podijelio je s novinarom Goranom Milićem u Pekinškom institutu za neurokirurgiju, u osmoj i posljednjoj epizodi dokumentarne serije What’s up Kina. Kako kaže, put do uspjeha bio je sve samo ne lagan.
„To mi je bio vjerojatno najizazovniji period života“, iskreno priznaje Josip. „Bilo je trenutaka kada sam mislio i od života odustati, koliko je bilo teško. Ali nemate neku drugu opciju. Posvetio sam se tome i odlučio otvoriti put koji nitko prije mene nije.“
Studij medicine u Kini traje pet godina i znatno se razlikuje od onoga na koji su navikli studenti u Europi. Josip se i danas živo sjeća prvog predavanja iz anatomije.
„Četiristo studenata, jedan profesor. Nisam bio siguran jesam li na predavanju ili u svatovima“, prisjeća se uz osmijeh. Na prvoj godini bilo je tek petnaestak stranih studenata, a mnogi su ga odgovarali od studija, tvrdeći da nitko iz Europe nije završio taj fakultet.
„Pitali su me kako ću položiti anatomiju, kako ću pričati s pacijentima, kako ću se snaći. No nakon prve godine shvatio sam da mogu imati bolje ocjene od Kineza i da mogu biti među najboljima“, kaže Josip, koji je osnovne studije završio s odličnim uspjehom, a danas je na master studiju, odnosno specijalizaciji.
Iza njega je već oko 70 operacija, od kojih mnoge traju i po osam sati. Radni dan započinje u 7.30 sati, pripremom i raspravom o pacijentima, a već oko 8.30 ulazi u operacijsku salu.
„Ja sam asistent. Pripremam pacijenta, radim dezinfekciju, otvaramo glavu, a kada dođemo do tumora, tada dolazi glavni neurokirurg“, objašnjava. Posao je fizički iznimno naporan, ali i psihički zahtjevan, osobito u trenucima kada mu se povjeri da drži tumor tijekom operacije.
„Morate imati potpuno mirne ruke i po 20 ili 30 minuta. Toliko je detalja koji se čine nebitni, a zapravo su presudni. Nakon nekoliko operacija bio sam potpuno iscrpljen, ali drago mi je što su mi dali povjerenje“, kaže. Uz smijeh dodaje: „Nekad mi neurokirurg kaže: ‘Vjerujem ja tebi, Josipe’, ali problem je što ja još sebi ne vjerujem.“
Posebno ga je dojmio odnos mentora prema studentima, koji u Kini nadilazi isključivo profesionalne okvire.
„Mentori su nam poput članova obitelji. Svakodnevno ste u kontaktu i taj odnos ne prestaje ni nakon umirovljenja. Zato cijeli institut svake godine miriše na cvijeće – Dan učitelja za nas je iznimno važan. To je najmanje što možemo učiniti kako bismo im zahvalili“, zaključuje Josip.
Priča Josipa Cvitkovića svjedočanstvo je upornosti, hrabrosti i vjere u vlastite snove – ali i dokaz da granice postoje samo dok ih se ne usudi prijeći.
Nema komentara:
Objavi komentar