Prvi ozbiljan alarm podigli su liječnici u Južnoj Koreji. U ordinacijama i školama počeo se ponavljati isti obrazac: djeca s urednom, pa i iznadprosječnom inteligencijom pokazuju ozbiljne poremećaje koncentracije, nagle ispade bijesa pri pokušaju oduzimanja pametnog telefona te zabrinjavajuće „rupe“ u pamćenju tijekom krajnje jednostavnih zadataka. Dijagnoza zvuči surovo, ali precizno – digitalna demencija.
Ne radi se o problemu odgoja, karaktera ili „teške dobi“. Riječ je o živčanom sustavu koji se razvijao i prilagodio stalnom životu pod ekranom. Mozak, osobito dječji i adolescentski, preusmjeren je na brzu obradu kratkih, intenzivnih podražaja. Posljedice su već vidljive: tinejdžeri se sve češće upućuju u klinike za digitalni detoks jer bez telefona više nisu u stanju normalno funkcionirati.
Slična se slika ponavlja u školama diljem svijeta. Dijete ne može zadržati pažnju dulje od dvije minute, ne zna prepričati odlomak koji je upravo pročitalo, ali bez ikakvih problema pamti složene algoritme videoigara, lozinke, virtualne mape i pravila digitalnih svjetova. Kada ekran nestane, pojavljuju se dva ekstrema: agresija ili potpuna mentalna praznina. To nije razmaženost. To je ovisnost o kratkim, ali snažnim naletima dopamina, duboko ugrađena u strukturu mozga.
Još 2015. godine zabilježen je drastičan pad sposobnosti koncentracije – s 12 na 8 sekundi. Usporedba je porazna: zlatna ribica u akvariju može zadržati pažnju oko 9 sekundi. Suvremena djeca, objektivno, koncentriraju se kraće nego riba. Ne zato što su „lošija“ ili manje sposobna, nego zato što odrastaju u svijetu beskonačnog scrollanja, kratkih videoisječaka i stalne buke podražaja. U takvom okruženju nema tišine – a bez tišine ne rađa se misao.
Najopasnije promjene ne događaju se naglo, nego tiho. Računanje napamet izaziva blokadu. Tekstovi se čitaju bez razumijevanja. Problemi se rješavaju isključivo uz pomoć sugestija, prečaca i digitalnih „štaka“. Sve se to danas olako proglašava „normom našeg vremena“, iako je u stvarnosti riječ o gubitku sposobnosti dubokog, logičnog i samostalnog mišljenja. Mozak se navikava na kognitivne proteze – i s vremenom odbija raditi bez njih.
Posljedice se više ne vide samo kod djece. Već sada su uočljive i kod osoba starijih od 25 godina: odraslo tijelo, ali reakcije tinejdžera – kratka pažnja, stalna potreba za stimulacijom, izbjegavanje odgovornosti, emocionalna nestabilnost. U Japanu i Južnoj Koreji za taj se fenomen koristi izraz hikikomori – ljudi koji fizički postoje, ali su psihički ispali iz stvarnog života.
Pitanje koje ostaje nije više je li problem stvaran, nego kamo idemo ako se pravimo da ga ne vidimo. Digitalna tehnologija sama po sebi nije neprijatelj. No bez granica, bez odgoja za tišinu, dosadu i duboku misao, ona postaje alat koji ne proširuje svijest – nego je polako sužava.
A cijenu tog procesa tek ćemo u potpunosti platiti.
Stjepan Ivan Horvat / Goranci online
Nema komentara:
Objavi komentar