 |
| foto Dnevnik.ba |
Bosna i Hercegovina još je jednom pokazala zavidnu dosljednost – kad god se dijele ozbiljne funkcije, Hrvati u pravilu ostanu ozbiljno zaobiđeni. Tako je i ovoga puta, pri sastavljanju liste kandidata za suca Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, gdje je Predsjedništvo BiH uspjelo napraviti gotovo nemoguće: predložiti tri kandidata, a da među njima nema nijednog Hrvata. Ni slučajno. Ni greškom. Ni „zbog bodova“. Jednostavno – nema.
Na listi su Mahir Muharemović, Predrag Rosavljević i Svjetlana Milišić-Veličkovski. Tri imena, tri mjesta, tri različite biografije – ali jedan zajednički nazivnik: hrvatski konstitutivni narod nije bio ni potreban, ni poželjan. Jer, kako to već ide u modernoj, „građanskoj“ BiH, konstitutivnost vrijedi samo dok ne smeta. Kad zasmeta, elegantno se preskoči.
Posebnu draž cijeloj priči daje neslužbena informacija da je Željko Komšić podržao kandidatkinju koja se izjašnjava kao „ostala“. Naravno, jer ništa tako dobro ne simbolizira jednakost naroda kao to da se Hrvatima sustavno briše i pravo na kandidaturu, dok se sve to prodaje pod etiketom građanstva. Čista majorizacija na djelu, ali s europskim mirisom i domaćim potpisom.
Da apsurd bude potpun, u Povjerenstvu za izbor kandidata našao se i Albin Zuhrić, političar bez pravničkog obrazovanja, ali očito s dovoljno kompetencije da procjenjuje tko može, a tko ne može predstavljati BiH pred najvišim sudom za ljudska prava u Europi. Jer, zašto bi pravna struka bila presudna kad imamo političku podobnost?
Podsjetimo, prije Farisa Vehabovića sudac BiH pri ESLJP-u bila je profesorica Ljiljana Mijović iz Banje Luke. I to je u redu. Ono što nikada nije bilo u redu, ali se uporno ponavlja, jest činjenica da u cijeloj povijesti BiH nijedan sudac u Strasbourgu nije bio Hrvat. Ne zato što ih nema, nego zato što se sustavno pazi da se to ne dogodi.
Posebno je ironično da su se na javni natječaj prijavili i vrhunski pravnici hrvatske nacionalnosti, s međunarodnim iskustvom i referencama koje bi bez problema prošle i izvan BiH. No očito su te kvalifikacije bile – pogrešne nacionalnosti.
Sve ovo više ne spada u domenu nesporazuma, proceduralne greške ili loše sreće. Ovo je politički obrazac. Ustavna konstitutivnost na papiru, a u praksi – selektivna primjena. Kad treba birati, Hrvati su „prebrojni“, „nebitni“ ili jednostavno nevidljivi.
Na kraju, ostaje poruka koja se sve teže skriva: Predsjedništvo BiH funkcionira savršeno učinkovito kao predsjedništvo dvaju naroda. Treći narod služi tek kao ukras u ustavnim formulacijama i zgodna fusnota u europskim izvješćima. A kad dođe red na stvarne pozicije moći – čista majorizacija na djelu.
Nema komentara:
Objavi komentar