Danas je prva nedjelja u Novoj 2026. godini i ujedno druga nedjelja po Božiću. Mnogi se ovih dana pitaju: je li vrijeme za koji dan skinuti ukrase, ugasiti lampice i iznijeti božićno drvce? Crkva nam, tiho ali jasno, poručuje – ne još. Božić još traje. Još se radujemo. Još gledamo Svjetlo koje je došlo na svijet.
U suvremenom društvu često se događa paradoks: Božić se “slavi” već od Svih svetih, a završava – čim prođe 25. prosinca. Gradovi se razodjenu, domovi se vraćaju u svakodnevicu, a srca kao da su već krenula dalje. No liturgija Crkve ima drukčiji ritam, ritam koji ne slijedi potrošačku logiku, nego logiku Utjelovljenja.
Božić tek započinje
U Katoličkoj Crkvi liturgijsko vrijeme Božića započinje samim Božićem, odnosno misom bdijenja na Badnjak, i traje sve do blagdana Krštenja Gospodinova, koji se slavi u nedjelju nakon Bogojavljenja. Time se jasno poručuje: otajstvo Božića nije jednodnevni događaj, nego razdoblje u kojem Crkva razmatra činjenicu da je Bog postao čovjekom.
U starijoj crkvenoj predaji Božić se slavio i dulje – sve do Svijećnice (Prikazanja Gospodinova u Hramu), 2. veljače. Taj blagdan zatvara ciklus “Malog Isusa”, onoga koji je četrdeset dana nakon rođenja, po židovskom Zakonu, prikazan u Hramu. I danas ta tradicija podsjeća da se Božić ne iscrpljuje u jaslicama, nego vodi prema poslanju, svjetlu i žrtvi.
Crkva ne mjeri Božić lampicama
Crkva ne propisuje točan dan kada treba postaviti ili ukloniti božićne ukrase. Oni su znak, a ne cilj. Ipak, znakovito je da je i Papa Lav u Vatikanu blagoslovio božićno drvce i jaslice već 21. prosinca, ne zato da skrati Došašće, nego da pripremi srca za ono što dolazi. No slavlje – pravo slavlje – započinje tek kad Riječ postane tijelom.
Zato nema razloga za žurbu. Ako se drvce već suši, neka barem duh Božića ostane živ: u obitelji, u molitvi, u praštanju, u tišini.
Evanđelje koje otvara dubinu Božića
Današnje Evanđelje po Ivanu (Iv 1,1–18) ne donosi prizor jaslica, pastira ni anđela. Donosi tajnu:
“I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.”
To je srce Božića. Ne samo da je Bog progovorio – Bog se nastanio među nama. Ušao je u ljudsku povijest, u tamu, u lomljivost, u svakodnevicu. Evanđelist Ivan ne opisuje događaj, nego otkriva smisao: Svjetlo je došlo, ali tama ga ne prihvati; Bog dolazi k svojima, ali ostaje sloboda čovjeka da ga primi ili odbaci.
Onima koji ga primiše – kaže Evanđelje – dade moć da postanu djeca Božja. To je najveći božićni dar. Ne ukras, ne poklon, ne običaj, nego novo dostojanstvo.
Po Mojsije je dan Zakon, a po Isus Krist dođe milost i istina. Boga nitko nikada nije vidio – ali tko gleda Sina, gleda Oca.
Još malo Božića – jer nam je potreban
Zato danas, na prvoj nedjelji nove godine, Crkva kao da šapće: ne skidaj još Božić. Treba nam njegovo svjetlo za dane koji dolaze. Treba nam njegova tišina da bismo razumjeli buku svijeta. Treba nam Bog koji se ne nameće, nego dolazi kao Dijete.
Uživajmo još malo u Božiću. Ne samo u ukrasima, nego u otajstvu koje traje. Jer sljedeći nam Božić dolazi tek za godinu dana – a ovaj još nije rekao svoju posljednju riječ.
Nema komentara:
Objavi komentar