Kad molitva postane “uznemirujuća” Izjava riječkog nadbiskupa mons. Mate Uzinića, izrečena na kraju mise, u kojoj je predložio da se krunica umjesto na trgu ispred katedrale moli u unutrašnjosti crkve jer se „neke osobe osjećaju uznemirenima zbog molitve“, izazvala je s pravom čuđenje i sablazan među vjernicima. Takav argument, izgovoren iz usta katoličkog nadbiskupa, ne samo da je nelogičan nego je i duboko suprotan samoj naravi Crkve i njezina poslanja.
Od kada je to molitva – temeljni čin vjere, povjerenja i predanja Bogu – postala nešto što treba skrivati kako se netko ne bi osjećao nelagodno? Kada su kršćani počeli povlačiti svoje znakove vjere iz javnog prostora kako ne bi „uznemirili“ one kojima vjera ionako smeta? Ako se vjernike poziva da se povuku, tko je sljedeći na redu? Hoće li sutra biti sporno i zvono s crkvenog zvonika, procesija na blagdan, ili znak križa u javnosti?
Povijest Crkve nudi jasan odgovor na ovakve dileme. Krunica se nije molila onda kada je bilo ugodno i društveno prihvatljivo, nego upravo u trenucima najvećih prijetnji i kušnji. Trebalo bi se zapitati: je li se pred bitku kod Lepanta odustalo od molitve krunice zato što je ona mogla „uznemiriti“ Osmanlije koji su prijetili uništenjem kršćanske Europe, Rimokatoličke Crkve i samoga Pape? Naravno da nije. Upravo suprotno – krunica je bila oružje vjere, nade i pouzdanja u Božju pomoć.
Tvrdnja da se molitva treba ukloniti iz javnosti jer nekoga uznemirava, vodi opasnoj relativizaciji vjere. Krunica ne uznemirava dobre ljude otvorena srca. Ona uznemirava sotonu, njegove demone i one koji su, svjesno ili nesvjesno, pod njihovim utjecajem. I to je činjenica koju Crkva stoljećima poznaje i bez straha priznaje.
Zato je posebno bolno kada takav narativ dolazi iz samih crkvenih struktura. Zadaća pastira nije da prilagođava vjeru senzibilitetima sekularnog društva, nego da hrabri vjernike, da ih učvršćuje u istini i potiče na javno svjedočenje vjere – bez straha i bez povlačenja.
Crkva koja se povlači iz javnosti kako ne bi „smetala“ prestaje biti svjetlo svijeta. A krunica, moljena na trgovima ili u crkvama, ostaje ono što je oduvijek bila: snažan znak vjere koja se ne srami, ne skriva i ne šuti.
Članci o Bitci kod Lepanta:
Nema komentara:
Objavi komentar