Na današnji dan, dok se smjenjuju tišina i odjeci sinoćnjeg veselja, kroz misli prolazi osjećaj koji je teško pretočiti u riječi. Kao da se u jednom trenutku susreću radost i bol, nada i tuga, život i smrt. Vrijeme nas uči da ništa nije jednostrano – da svaki početak u sebi nosi i ozbiljnost, a svaka radost podsjetnik na prolaznost.
Nakon najradosnijeg katoličkog blagdana Božića, kada se s radošću prisjećamo rođenja Isusa Krista, Crkva nas već sljedećeg dana stavlja pred otajstvo žrtve i mučeništva slaveći svetog Stjepana, prvog mučenika. Taj snažan kontrast radosti i tuge, svjetla i boli, na poseban način odzvanja i u suvremenom vremenu, osobito u Bosni i Hercegovini.
Naime, prvi dan svake nove godine za cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali i širu regiju, nosi i duboku sjenu tuge. Na današnji dan prisjećamo se jedne od najvećih tragedija koja je potresla javnost – smrti osmero mladih ljudi koji su u novogodišnjoj noći 2021. godine izgubili život uslijed trovanja ispušnim plinovima.
Tragedija se dogodila u vikendici u mjestu Tribistovo, nadomak Posušje, gdje su mladi dočekivali Novu godinu. Smrt je nastupila zbog trovanja plinovima koje je proizveo agregat namijenjen opskrbi objekta električnom energijom. Umjesto veselja, glazbe i nade s početka nove godine, tu je noć zavladala tišina koja je zauvijek obilježila brojne obitelji i prijatelje.
Među stradalima bilo je troje studenata Sveučilišta u Splitu, dok je petero njih studiralo na Sveučilištu u Mostaru. Svi su bili mladi, puni snova, planova i životne radosti, tek na pragu odraslog života, no Bog je imao neke trge planove.
Njihova imena zauvijek su upisana u kolektivno sjećanje: Ivan Miličević, Stipe Romić, Žana Pavković, Mia Soldo, Stipe Pavković, Marija Pavković, Mirela Rezo i Stjepan Jukić. Svi su rođeni 2001. godine – generacija nade, čiji je život tragično prekinut.
Poveznica između Božića i Nove godine od 2021., kao i između svetog Stjepana i tragično preminulih mladih, snažna je i opominjuća. Ona nas podsjeća da veselje ne traje vječno i da će, kad-tad, doći trenutci tuge koje moramo biti svjesni. Tako je i s danima u kojima se sada nalazimo: iako smo slavili dan prije, odmah potom postajemo svjesni stvarnosti i događaja koji neminovno dolaze. Život ne pita jesmo li spremni – on se događa.
Ne preostaje nam ništa drugo nego se uzdati u Božju providnost, koja i u tami vidi put, i uteći se zagovoru njegove majke, Blažene Bogorodice Marije. U njezinoj tišini i pouzdanju učimo prihvatiti i radost i bol, s vjerom da nijedna suza nije izgubljena i da svaka patnja ima smisao u Bogu.
I tako, svake godine dok kalendarski započinje novo poglavlje i prvi sati kucaju, prisjetimo se njihovih imena. Ova tragedija ostaje trajni podsjetnik na krhkost ljudskog života, ali i na potrebu odgovornosti, opreza i solidarnosti.
U tišini molitve i sjećanja, mnogi se toga dana prisjećaju da radost ne isključuje suosjećanje, a nada ne briše bol.
Počivali u miru Božjem.
Nema komentara:
Objavi komentar