Tko koga zapravo „provocira“ – molitva na trgovima ili Evanđelje koje se živi javno?

Riječ „provokacija“ posljednjih se tjedana često koristi kada se govori o moliteljima na trgovima – u Hrvatskoj, ali i šire. Izgovara se olako, gotovo kao etiketa kojom se želi zatvoriti rasprava. No ostaje temeljno pitanje: što to zapravo provocira i koga?

Ako smo kršćani – a to znači nasljedovatelji Isusa Krista – onda ne možemo pobjeći od jednostavne, ali zahtjevne istine: Isus nije živio svoju vjeru skriveno. Rodio se u Betlehemu od Djevice Marije, odrastao u Nazaretu, a potom je tri godine javno djelovao – po trgovima, ulicama, brdima i hramu. Govorio je, učio, molio, liječio i pozivao na obraćenje. Javnosti se nije bojao.

I da, time je provocirao – ali ne zato što je bio nasilan, bezobrazan ili nametljiv, nego zato što je istina koju je živio dirala savjest. Farizejima nije smetala buka, nego poruka. Nije im smetala prisutnost, nego sadržaj. I upravo zbog toga završio je na križu – razapet između razbojnika, ni kriv ni dužan, osim što je bio vjeran Ocu i čovjeku.

Ako je Krist tako živio, zašto se danas od kršćana očekuje nešto drugo?

Treba li se molitva skrivati po podrumima ili katakombama zato što nekome smeta?
Je li javna molitva nasilje?
Je li tišina krunice prijetnja demokraciji?
Ili je problem u tome što netko, gledajući molitelje, osjeti nemir jer ga podsjećaju da Bog postoji?

Molitelji na trgovima ne vrijeđaju, ne viču, ne napadaju. Oni mole.
Za obitelj, za mir, za život, za obraćenje – često i za one koji ih napadaju. Ako je to „provokacija“, onda moramo iskreno priznati: nije problem u molitvi, nego u društvu koje ne podnosi svetost ni podsjetnik na moral.

Paradoksalno je da se u ime tolerancije danas traži isključivanje vjernika iz javnog prostora. Kao da je vjera dopuštena samo dok je tiha, nevidljiva i bezopasna. No kršćanstvo nikada nije bilo privatna hobi-duhovnost. Ono je oduvijek bilo utjelovljeno, javno i zahtjevno.

Isus je rekao: „Vi ste sol zemlje… vi ste svjetlost svijeta.“ Sol koja ne peče ranu i svjetlo koje se skriva – prestaju imati smisla.

Zato pravo pitanje nije provociraju li molitelji.
Pravo pitanje glasi: zašto neke danas toliko provocira mirna molitva i javno svjedočanstvo vjere?

Možda zato što nas podsjeća da istina postoji.
I da od nje – koliko god je pokušavali utišati – ne možemo pobjeći.