Današnje evanđelje po Luki (1,5–25) otvara nam duboku i ohrabrujuću sliku snage molitve, ali i tajne Božjeg vremena. Zaharija i Elizabeta su ljudi molitve, ljudi vjerni Bogu i uspravni pred Njim. Ipak, njihova životna rana – nerotkinja Elizabeta – ostaje dugo neiscijeljena. Koliko puta i mi živimo isto: molimo, ostajemo vjerni, a odgovor ne dolazi odmah.
Zaharija ulazi u Svetište dok narod vani moli. Ta slika snažno govori: dok jedan prinosi kad u tišini, cijeli narod ustrajno moli. Bog upravo tada govori. Molitva nikada nije uzaludna, čak ni onda kada nam se čini da nebo šuti. Anđelove riječi „Uslišana ti je molitva“ otkrivaju istinu koju često zaboravljamo – Bog čuje i pamti svaku iskrenu molitvu, pa i onu izgovorenu davno, možda i onda kada smo je mi sami prestali ponavljati.
Zaharija, premda svećenik, u trenutku Božjeg zahvata posustaje u povjerenju. Njegovo pitanje nije molitva, nego sumnja. I upravo tu nalazimo sebe: vjerujemo, ali se bojimo; molimo, ali tražimo jamstva. Njegova nijemost nije kazna, nego škola – vrijeme šutnje u kojem uči da Bog djeluje i onda kada čovjek više nema riječi. U tišini dozrijeva vjera.
Elizabetine riječi na kraju evanđelja vraćaju nadu svima nama: „Evo, to mi je učinio Gospodin…“. Bog ne samo da ispunja molitvu, nego skida sramotu, liječi nutrinu i vraća dostojanstvo. On vidi ono što ljudi često ne razumiju.
Ovo evanđelje nas potiče na ustrajnost u molitvi i na pouzdanje u Boga koji zna kada i kako odgovoriti. Naše je moliti, vjerovati i nadati se, čak i onda kada odgovor kasni. Jer Božja šutnja nikada nije prazna – ona je prostor u kojem Bog priprema veće dobro nego što ga možemo zamisliti.
Zato danas obnovimo ufanje: Bog sluša. Bog djeluje. I u pravo vrijeme, Njegova će se riječ ispuniti.
Poruka za nas danas
Za nas današnje vjernike ovo evanđelje ostaje snažan poziv da ne posustanemo u molitvi, čak ni onda kada se čini da Bog šuti ili da se ništa ne mijenja. Molitva nije magična formula, nego odnos povjerenja. U njoj ne mijenjamo Boga, nego dopuštamo da Bog mijenja nas, da širi naše srce i uči nas strpljenju, poniznosti i ufanju. Poput Zaharije i Elizabete, i mi smo pozvani vjerovati da Bog vidi dalje od naših granica i djeluje i onda kada mi više ne vidimo izlaz.
U svijetu koji traži brze odgovore i trenutačna rješenja, molitva nas uči čekati, ali ne pasivno – nego s nadom. Svaka izgovorena molitva, svaka suza, svako povjerenje položeno pred Boga ima smisla. Možda odgovor neće doći onako kako očekujemo, ali će uvijek doći onako kako je za naše spasenje najbolje. Zato ne odustajmo: molimo, vjerujmo i nadajmo se. Jer Bog i danas sluša, Bog i danas djeluje – i nikada ne ostavlja bez ploda srce koje Mu se s pouzdanjem obraća.
Nema komentara:
Objavi komentar