Prvom nedjeljom došašća Crkva započinje novu liturgijsku godinu i ulazi u sveto vrijeme priprave za otajstvo Božića – rođenja Isusa Krista, utjelovljene Božje ljubavi. Ovo razdoblje nije tek uvod u blagdan, nego poziv na budnost srca. Današnja Riječ Božja potiče nas da osluškujemo Gospodina koji dolazi i da ostanemo budni kako bismo ga prepoznali kad zakuca na vrata našega života.
Cijela povijest spasenja, od stvaranja pa sve do konačnoga Kristova povratka, jedno je veliko došašće – neprestana Božja inicijativa da dođe čovjeku. Bog uvijek prvi korača prema nama. No susresti ga može samo onaj tko je spreman i sam učiniti korak prema Njemu. Zato se došašće rađa u skrušenosti srca: u priznanju vlastitih slabosti, u molbi za oproštenje i u opraštanju jedni drugima.
Došašće je vrijeme tišine i unutarnje obnovе, vrijeme u kojem Crkva poziva obnoviti vjeru, nadu i ljubav te otvoriti srce Gospodinu. To je vrijeme aktivnog iščekivanja – ne pasivnog čekanja, nego radosnog nastojanja da prepoznamo Božju prisutnost u svakodnevici. Budnost vjernika znači dopustiti Božjoj riječi da nas preobrazi i da se naša vjera očituje u djelima ljubavi, osobito prema najpotrebnijima.
U svijetu koji nas svakodnevno odvlači u površnost i ubrzanost, došašće nas vraća izvorištu. Poziva nas da obnovimo svoj odnos s Bogom i bližnjima kako bismo Božić dočekali ne samo vanjskim slavljem, nego kao istinski susret s Kristom – Svjetlom svijeta i Knezom mira. U takvoj pripravnosti blještavilo potrošačke kulture gubi moć. Prepoznajemo kako lako možemo tražiti ljubav na krivim mjestima, dok se Bog dolazi neprimjetno – tiho, nenametljivo, da preobrazi svijet iznutra. Zato je važno da u središte ovog svetog vremena vratimo Isusa Krista.
Došašće nas uči vrijednosti „svetog čekanja“. U vremenu koje želi sve odmah, Bog nas poziva na strpljivost, na sabranost i mir srca. Braniti iščekivanje znači svjedočiti da Božić nije samo lijep običaj, nego susret čovjeka s Bogom koji spašava. Kada živimo došašće u molitvi, postu, djelima milosrđa i jednostavnosti, tada Božić poprima svoje pravo značenje: postaje blagdan svjetla koje razgoni tamu, nade koja nadilazi svaku prazninu.
U vremenu obilježenom nemirom, nesigurnošću i strahom, došašće donosi temeljnu istinu: Bog nije napustio svijet. On dolazi uvijek iznova – u sakramentima, u ljudima koji nam prilaze, u događajima koji nas oblikuju. Ta svijest ulijeva mir i nadu, oslobađa nas pesimizma i podsjeća da povijest nije niz slučajnosti, nego put prema punini života u Bogu. Zato je došašće dar suvremenom čovjeku – pruža smisao, mir i radost koja ne ovisi o okolnostima, nego o vjernosti Božje ljubavi.
U hrvatskom narodu došašće je nezamislivo bez misa zornica. Ti rani, jednostavni i tihi susreti s Bogom nose osobitu ljepotu. Dok se dan tek rađa, vjernici se okupljaju kako bi u molitvi dočekali Svjetlo koje dolazi na svijet. Rano ustajanje, hladnoća, napor – sve to postaje mala žrtva s velikim duhovnim plodom. Zornice nisu samo lijepa tradicija, nego škola budnosti i vjernosti, izraz srca koje želi biti spremno za Gospodina.
U tom tihom hodu prema Betlehemu, u tami koju razbija svjetlost prave Radosti, u naporu jutarnjeg koraka prema crkvi, krije se smisao došašća. Bog dolazi. Dolazi u našu tišinu, u našu svakodnevicu, u naša srca. Na nama je samo jedno – biti budni i otvoreni, da ga prepoznamo kada se približi i da se njegovo svjetlo nastani u nama.
Nema komentara:
Objavi komentar