“Ako nas boli patnja jednoga naroda, a ne boli drugoga – jesmo li onda doista ljudi?”
Dok svjetski mediji danonoćno prate svaki sukob u Gazi, objavljujući tisuće članaka i analiza, u srcu Afrike već godinama traje tragedija o kojoj gotovo nitko ne govori. Krvava i tiha. Tragedija bez kamera, bez političkih govora, bez prosvjeda – progon kršćana u Nigeriji i drugim islamskim zemljama.
Na ovu tužnu istinu ovih je dana podsjetio hrvatski svećenik don Tomislav Lukač, koji je na svojim društvenim mrežama objavio potresan videozapis. Pokazao je kako Google izbacuje tisuće rezultata za pojam “ubijeni u Gazi”, dok pretragom “ubijeni u Nigeriji” – nalazimo tek šačicu tekstova, uglavnom s katoličkih portala.
„Ne želim umanjiti patnju i stradanje nevinih u Gazi, ali ne mogu šutjeti o nepravdi koja se prešućuje“, poručio je don Tomislav.
Svijet okreće glavu
U svijetu u kojem se humanost mjeri klikovima i naslovnicama, izgleda da su nigerijski kršćani postali “nevidljivi”. Dok međunarodne organizacije dižu glas zbog svake povrede prava u Europi ili na Bliskom istoku, o Africi se šuti.
Papa Lav XIV., reagirajući na sukobe u Gazi, ponovno je pozvao na mir i osudio svako ubijanje civila, naglasivši kako je “strašno vidjeti te slike na televiziji… čovjek ne može podnijeti toliko boli”. No bol nigerijskih kršćana gotovo nitko ne vidi.
Prema izvješću organizacije Intersociety, od 2009. godine u Nigeriji je uništeno više od 19.000 crkava. Tisuće svećenika i vjernika ubijene su, otete ili raseljene. Samo od 2015. godine oteto je najmanje 145 svećenika, od kojih je 11 ubijeno, a četvorica se i dalje vode kao nestali.
„Zanimljivo je kako nitko zbog toga ne izlazi na ulice i ne protestira“, rekao je don Tomislav u svom obraćanju.
Tri crkve dnevno – svaka bez svjedoka
Prema istim podacima, od 2009. godine svakog dana u Nigeriji budu napadnute, opljačkane ili spaljene u prosjeku tri crkve. Napadi dolaze s više strana – od terorističkih skupina poput Boko Harama i ISWAP-a (Islamske države Zapadne Afrike) do oružanih bandi stočara Fulani koje pod krinkom etničkih sukoba šire vjerski teror.
Najpogođenije su savezne države Taraba, Adamawa, Borno, Kaduna, Benue, Plateau, Enugu, Imo, Niger, Kogi, Nasarawa, Bauchi, Yobe i južna Kaduna. Riječ je o područjima gdje su čitava sela sravnjena sa zemljom, a milijuni ljudi protjerani. Procjenjuje se da je najmanje 15 milijuna osoba moralo napustiti svoje domove i župe.
Organizacija Intersociety optužuje i pojedine pripadnike vojske i policije da sudjeluju u otmicama i prikrivaju zločine, nazivajući ih “protupobunjeničkim operacijama”.
Tihi holokaust našega vremena
Ovo nije sukob dviju vojski. Ovo je sustavni progon vjernika – ljudi koji se okupljaju na molitvi, djeca koja idu u crkvene škole, redovnici koji dijele kruh s gladnima. Svijet, međutim, šuti. U doba brzih vijesti i glasnih kampanja, šutnja je postala najokrutnije oružje.
„Ovo nije samo pitanje vjere, nego pitanje ljudskosti“, poručuje don Tomislav Lukač.
Njegove riječi odjekuju poput vapaja: “Ako nas boli patnja jednoga naroda, a ne boli drugoga – jesmo li onda doista ljudi?”
Dok Europa raspravlja o granicama, sankcijama i političkim izjavama, u Nigeriji svake noći gori nova crkva. I dok jedni imaju svjetske naslovnice, drugi imaju – grobove bez imena.
Nema komentara:
Objavi komentar