Potpuno u sjeni dnevnopolitičkih događanja, dok medijski prostor neprekidno ispunjavaju burne rasprave, prepucavanja i senzacionalistički naslovi — događa se nešto drugo. Nešto nenametljivo, tiho, gotovo neprimjetno, ali beskrajno važno. U Međugorju se ovih dana okupljaju tisuće mladih iz cijelog svijeta. Bez pompe, bez kamera, bez potrebe za isticanjem. Došli su moliti. Za mir. Za svijet. Za obitelji. Za sebe.
Mladi koji kleče pred Gospom, sabrani u molitvi, pjevaju i traže smisao – to nije vijest koja će puniti naslovnice. Oni ne traže pažnju. Ne galame, ne traže ništa za sebe osim pogleda s Neba. Njihova snaga je u tišini, njihova revolucija u molitvi, njihovo oružje krunica.
Dok svijet bruji, dok se nacije pripremaju za izbore, vojske za sukobe, a društvo za još jednu rundu podjela – ovi mladi dolaze u hercegovačko selo kako bi isključili svijet, a uključili srce. Nema u tome nikakvog marketinga, nikakve koristi, nikakvog plana osim jednog: doći bliže Bogu, osjetiti Majčinu prisutnost, pronaći mir.
I nije to samo trenutni zanos mladosti. Godinama se to događa, iznova i iznova, u tišini, u hodu prema brdu ukazanja, u ispovijedi, u euharistiji, u pjesmi srca. Oni koji dođu – mijenjaju se. I vraćaju se drukčiji, dublji, tiši. Možda manje glasni, ali sigurniji. Sol zemlje.
Dok se svijet pita kamo ide i tko ga vodi, odgovor se možda ne krije u debatama i anketama, nego u skupini mladih koja u Međugorju kleči pred Gospom. Oni ne traže naslovnice. I možda upravo zato zaslužuju da ih se vidi.
Jer dok se svi bave pitanjem tko ima moć – oni pokazuju tko ima vjeru.
Nema komentara:
Objavi komentar