Mara je često sjedila za kuhinjskim stolom, ispijala jutarnju kavu i gledala kroz prozor. U kući preko puta živjela je obitelj koja joj se činila savršena — uvijek nasmijani, djeca uredno obučena, muž i žena držali se za ruke kad su izlazili.
“Sigurno su sretniji od nas,” mislila je. “Oni se bolje slažu… oni su bolji kršćani od mene.”
Tih dana njezina radost je nekako blijedjela. Molitva joj je postala suha, a srce teško.
Jednog poslijepodneva posjetila ju je stara susjeda Mara. Primijetila je Anin pogled prema kući preko puta i rekla:
— Znaš, dijete moje, taj prozor ti je opasan. Kroz njega vidiš samo ono što ti želiš vidjeti, a ne cijelu istinu.
Ana se zbunila:
— Kako to mislite?
Mara joj pruži malo staro zrcalo i reče:
— Ponekad, umjesto da gledaš kroz prozor, pogledaj u zrcalo. Bog te nije stvorio da budeš kopija tih ljudi. On te stvorio kao original, sa svrhom koja postoji samo za tebe.
Te večeri, Ana je dugo promatrala svoj odraz. Prisjetila se riječi iz Svetog pisma: “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh.” (Jr 1,5)
Shvatila je da uspoređivanje nije ništa drugo nego krađa pogleda s Onoga koji ju vodi. Njena svetost neće doći ako postane kopija susjede preko puta — nego ako postane ona žena kakvu ju je Bog zamislio.
U srcu je tiho izgovorila:
— Isuse, uzdam se u tebe.
I prvi put nakon dugo vremena, kava ujutro opet je imala onaj miris radosti.
Pouka
Kad oči predugo gledaju tuđi put, srce zaboravi radovati se vlastitom. Bog te neće pitati zašto nisi bio netko drugi, nego zašto nisi živio život koji ti je On dao. Tvoja svetost nije u usporedbi, nego u vjernosti.
Nema komentara:
Objavi komentar