Nekad je kuća bila srce svega. U njoj se živjelo od jutra do mraka. Na stolu je uvijek bilo domaćih uštipaka, mirisalo je na dobru čorbu koja se tiho krčkala u loncu. Dvorom su se širili mirisi kruha, rakije, sušenog mesa, a iz kuhinje žamor razgovora, smijeh i poneki prijekor iz ljubavi.
Djed je znao reći: “Kuća je živa dok se u njoj kuha.” I bio je u pravu. Jer kad su otišli djedovi i bake, majke i očevi — otišao je i miris djetinjstva. Sobe su ostale iste, ali tiše. Stolnjak na stolu još uvijek ima mrlju od pekmeza, ali više nema ruke koja će ga zamijeniti čistim.
Danas ta kuća nije više dom, nego vikendica. Dolazi se kad se želi pobjeći iz grada, kad nas uhvati nostalgija ili kad se treba “malo provjetriti”. Umjesto stalnog mirisa kuhanog ručka, donose se plastične posude iz trgovine. Umjesto svakodnevne brige oko vrta, trava naraste do koljena dok netko ne svrati “usput” da je pokosi.
I kuća šuti. Ne ljuti se, ne prigovara. Samo čeka. U zidovima čuva sve naše glasove, naše korake, mirise i boje kojih se mi još sjećamo, ali ih više ne znamo prizvati.
A kad navečer odlazimo, dok zaključavamo vrata, uvijek nas na trenutak presretne onaj osjećaj kao da netko iznutra šapće: “Ostani još malo.”
I tad shvatimo — kuća ne umire. Umire samo navika da se u njoj živi.
Predivno. Suze naviru na oči eh da se može vratit u neka vremena na 5 minuta
OdgovoriIzbriši