U brzini svakodnevice, između liste obaveza i večere koja još nije gotova, lako zaboravimo što je doista važno. Peremo prozore da nam svjetlost bolje uđe, otresamo tepihe da dom bude uredniji, čistimo prašinu jer tako treba. Sve to ima svoje mjesto i smisao. Red i trud govore o brizi. No, postoji nešto što ni najčišći dom ne može nadomjestiti — toplinu doma.
Život neće pamtiti koliko ste puta ribali pod, ni jeste li ispunili svaku stavku iz planerom pretrpanog tjedna. Ali hoće pamtiti kako ste se smijali s djecom u kuhinji dok vam je ručak zagorio. Kako ste zastali da zagrlite, saslušate, oprostite. Kako ste nekome uljepšali dan samo prisutnošću.
Vrijeme prolazi. Tijelo stari, snaga slabi, a planovi postaju jednostavniji, nekad i nemogući. I sve će se manje ljudi sjećati koliko ste radili — a sve više kakvi ste bili. Je li s vama bilo lako disati? Je li vaš dom bio mjesto mira i radosti? Je li vaše srce bilo otvoreno?
Zato, dok još možete, živite ono što traje. Ne propuštajte prilike za nježnost, ne štedite osmijehe, ne odgađajte razgovore. Jer sve što se da iz srca — ostaje.
U svijetu gdje sve briše vrijeme, ljubav je ono što ostaje urezano. I po tome ćemo, na kraju, biti zapamćeni.
Nema komentara:
Objavi komentar