Hod vjere: Kad koraci bez noge progovore jače od riječi

U subotu, na Antunovskom hodu mladih, dogodilo se nešto što nadilazi riječi. Među stotinama mladih koji su iz raznih dijelova Zagreba i okolice hodočastili prema crkvi Svetog Duha, istaknuo se jedan tihi heroj. Mladić koji je, bez jedne noge i bez obje šake, prošao svih 16 kilometara – pješice, srcem, vjerom, piše Goranci online.

U svijetu gdje se često žalimo na sitnice – prehladu, umor, nedostatak motivacije – on nas podsjeća koliko možemo kad odlučimo ne odustati. Koliko nas zapravo koči um, a ne tijelo. Koliko nas sputava navika žaljenja, a ne stvarna prepreka.

Šapat svetaca u koracima običnog čovjeka

Antunovski hod mladih je molitva u pokretu, osobna žrtva, simbol vjere koja ide naprijed i kad boli. A ovaj mladić, koji je prešao 16 kilometara bez udova koji olakšavaju svakodnevni život, pokazuje da je snaga duha jača od svakog tjelesnog nedostatka.

Naši problemi često izgledaju ogromni jer ih gledamo iznutra – iz sebe, iz svojih navika. Ali onda naiđe netko poput njega i cijeli svijet se na trenutak zaustavi. Ne zato što želimo sažaljenje, nego zato što u tišini njegove odlučnosti čujemo šapat svetaca: „Idi dalje. Hrabro. Uz Boga ništa nije nemoguće.“

Tko smo mi da se žalimo?

Ovaj mladić ne traži ništa. Ne viče, ne traži aplauz. On jednostavno hoda. I taj hod odzvanja jače od svake propovijedi. Zato se pitamo – hoćemo li i dalje kukati jer nam je teško? Hoćemo li i dalje tražiti izgovore da ne odemo na misu, da ne pomognemo bližnjemu, da ne zahvalimo Bogu za ono što imamo?

Jer imamo – imamo dvije noge, imamo ruke, imamo zdravlje, prijatelje, vjeru, priliku. Pa kako to da nam tako često upravo sve to nije dovoljno?

Zahvalnost umjesto žaljenja

Zahvalnost ne znači da ignoriramo svoje probleme. Ona znači da ih stavljamo u kontekst. Kad pogledamo ovakve primjere, kad svjedočimo životima koji ruše granice onoga što mislimo da je moguće, tada i naše križeve lakše nosimo. Jer shvaćamo – ne nosimo ih sami. I nikada nismo.

Ako ovaj momak može pješice, hrabro i dostojanstveno, prevaliti 16 kilometara iz Sesvetskih Sela do Svetoga Duha, onda i mi možemo – ne kilometre, nego centimetre – pomaka u srcu, u glavi, u životu.

Ovaj hod bio je to hod svakoga od nas koji se prepoznaje u borbi, u vjeri, u nadi. Neka nam njegova priča bude podsjetnik da ne tražimo lakši put – nego jače srce. I neka nam više nikada ne bude teško reći: „Bože, hvala Ti na svemu što imam.“

Foto Danko Komljenović