U vremenu u kojem sve mjerimo – novac, vrijeme, uspjeh, postignuća i dojam koji ostavljamo – zaboravili smo ono najvažnije: kako istinski živjeti. Često zaboravljamo da je život niz trenutaka, a ne utrka prema cilju. Jurimo prema budućnosti, a ona nam stalno izmiče jer ne znamo stati. Djeca su postala projekti, a ne izvor radosti; obitelj je organizacija, a ne mirna luka.
Čovjek paradoksalno troši zdravlje kako bi zaradio novac, a zatim novac kako bi vratio zdravlje. Kao djeca jedva čekamo odrasti, a kao odrasli žudimo se vratiti u djetinjstvo. Danas mnogi ne žive – oni preživljavaju. I što je najtužnije, sve to rade ne zato da bi bili sretniji, već da netko drugi ne bi imao više od njih.
Prava tragedija nije smrt – tragedija je u tome da nikad nismo naučili živjeti. Jer ono što ne osjetimo, kao da se nije ni dogodilo. Vrijeme provedeno s djecom, tišina s voljenima, jutarnja kava bez žurbe, pogled prema nebu bez ekrana – to su luksuzi koje novac ne može kupiti, a koje često cijenimo tek kad ih izgubimo.
Vrijeme je da se zapitamo: upravljamo li svojim životom ili smo njegovi zarobljenici?
Nema komentara:
Objavi komentar