Prolaznost vremena i vrijednost obitelji

Vrijeme neizbježno prolazi. Dani se nižu jedan za drugim, tjedni postaju mjeseci, a mjeseci godine. Djeca nam odrastaju, roditelji stare, već ih sutra možda neće biti. U toj brzini života često se zaboravimo zaustaviti i pogledati oko sebe – jesmo li posvetili dovoljno pažnje onima koje volimo? Jesmo li bili prisutni u njihovim životima, ili smo se izgubili u jurnjavi za materijalnim i prolaznim stvarima?

Jednom je jedan svećenik na misi rekao: "Roditelji dragi, nemojte da vam djecu odgaja netko drugi ili ulica." Koliko istine leži u tim riječima! U svijetu prepunom obaveza, tehnologije i buke, roditeljstvo često prepuštamo drugima – školi, vrtiću, društvenim mrežama, televiziji. A onda se pitamo zašto nas naša djeca odbijaju, zašto ne dijele s nama svoje misli, zašto im nismo prvi oslonac.

Bog nam je dao obitelj kao najveći dar. Ona je naše prvo utočište, naš temelj, mjesto gdje bismo trebali učiti ljubav, strpljenje, nesebičnost. No, koliko se često odmičemo od tog temelja, stavljajući posao, uspjeh, čak i vlastite ambicije ispred vremena provedenog s obitelji? Koliko puta nam je bilo važnije pročitati vijesti na telefonu nego poslušati dijete koje nam s osmijehom želi ispričati dogodovštinu iz škole? Koliko puta smo odgodili posjet roditeljima, misleći da će biti vremena – sve dok ga nije ponestalo?

Isus nas poziva na ljubav, a ljubav se pokazuje u darivanju sebe. Najveći dar koji možemo dati svojoj djeci, supružniku, roditeljima i prijateljima jest naše vrijeme. Vrijeme koje ćemo provesti u razgovoru, u zajedničkoj molitvi, u zagrljaju, u tišini koja nije opterećena brigama nego ispunjena prisutnošću.

Nemojmo dopustiti da nas svakodnevica otme onima koje volimo. Vrijeme prolazi brzo, ali ljubav koja se gradi svakim trenom provedenim zajedno ostaje. Zato danas, dok još imamo priliku, zastanimo. Pogledajmo u oči one koje volimo, recimo im da su važni, da su voljeni, da ih vidimo i čujemo. Jer sutra možda neće biti prilike koju smo danas propustili.