U nastavku počitajte iskreno svjedočanstvo časne sestre Domagoje, koja pripada družbi sestara Služavki Malog Isusa, o njenom putovanju u Afriku
Dana 8. veljače 2013. ostvario se moj dugo očekivani san – otići jednom u Afriku. Vrlo se rano u meni rodila želja za misijama, dok sam još kao mala curica bila u Samobru, a pokojna s. Ana Marija se spremala za misije. Također moj sada već pokojni ujak fra Blago bio je dvadeset godina misionar u Kongu. I ta želja poći u Afriku uvijek je bila prisutna u meni.
I tako je svanulo jutro moga prvog dalekog leta iznad oblaka gdje se dodiruje nebo sa zemljom, leta punog uzbuđenja. Ne znam da li je ljepše bilo po danu ili noću. Let preko Istambula, pa Kairo u noći, nešto neobično lijepo, prekrasno za onoga koji prvi put leti.
Moj prvi susret sa Afrikom bio je u zračnoj luci Kigali gdje smo bili oko jedan sat odakle smo nastavili let za zračnu luku Enteebe, država Uganda gdje nas je dočekalo prekrasno sunčano jutro koje je ogrijalo nas iz Njemačke, tako željne sunca i topline. Dočekao nas je FAd. Edward sa šoferom pa smo se zaputili do prenoćišta časnih sestara. Tu smo odspavali par sati da bi zatim krenuli preko glavnog grada Kampale prema Biskupiji Masaki gdje je bilo mjesto našeg odredišta.
Sve je bilo tako uzbudljivo. Topla klima, posvuda cvijeće u cvatu, vrtovi banana, ananasa, manga i drugog voća. Najviše nas je se doimala srdačnost i toplina ljudi koje smo susretali. Kuda god smo krenuli posvuda ljudi u pokretu, nešto malo s autima ali najviše s motorima koji služe kao taksi. Bicikl im služi za prijevoz robe, najviše banana i ananasa do tržnice. To je vrlo simpatično vidjeti. Ljudi sjede ispred svojih trgovina i svatko prodaje što ima, sve se odvija pokraj ceste. Ima puno djece koja su vesea, trčkaraju na sve strane ali robica na njima je jadna, poderana ali oni su puni radosti. Kućice su u selima male, od cigle, pokrivene slamom. Osvanulo je prekrasno nedjeljno jutro. Nas četvero Europljana koji smo u ime Caritasa putovali, pošli smo na sv. misu koja je bila u sedam sati u katedrali koja je posvećena Gospi od Milosti. Divno je bilo vidjeti rijeku ljudi kako dolaze na svetu misu, očeve i majke s dječicom. Misa j trajala više od dva sata a da nismo ni osjetili. To je bilo divno iskustvo vjere posebno za Nijemce gdje se jako malo ide u crkvu. U Biskupiji se radi na proglašenju blaženom časne sestre Amadeje Bybali i svećenika Aloysiusa Nogbya, kauzu za proglašenje blaženih vodi upravo naš domaćin vel. Edward. Narod stalno dolazi i moli se na njihovim grobovima. Taj dan smo otišli malo razgledati ljepote prirode. Uvijek sam zamišljala kako je Afrika kao pustinja. Sušna zemlja, bez zelenila, pa sam ostala zadivljena tom raznovrsnošću biljnog i životinjskog svijeta. Interesantno je bilo doživjeti slonove, majmune, gazele kako se slobodno kreću u našoj blizini, oko auta, samo se mora miran biti kako se one ne bi uznemirile i napale nas. Nakon toga smo se opet vratili u Biskupiju gdje smo proveli još nekoliko ugodnih dana razgledavanja grada Masake. Posjetili smo Caritas jer to je bio cilj našega putovanja. Obišli smo sjemenište i internat gdje ima oko osam stotina djece raznih uzrasta. Ako Bog dadne bit će svećenika. Ove godine Biskupija će dobiti 8 novih svećenika. Posjetili smo samostan sestara Kćeri Marijine gdje je teta od vel. Edwarda. Tu imaju novicijat, starački dom, šivanje crkvenog ruha i internat za djevojke koje poučavaju u svemu za život. Veliko smo iznenađenje doživjeli kod blagoslova škole koja je u obnovi a koju financira Caritas. Djeca su raznih uzrasta. Neka od njih u školi žive jer im je daleko putovati. Svi imaju uniforme. Tako su veseli, mahali su nam i dovikivali: hay Muzungu – što znači halo bijelci. Kod obreda pjevali su kao slavuji. Jedna grupa je svirala na bubnjevima i ostalim instrumentima. Rado su nas hvatali za naše bijele ruke posebno mene kao sestru. Na momente je bilo i desetak malih ručica oko moje jedne. Bili smo ugošćeni ručkom od raznog povrća ali malo smo ga teško jeli. Kod njih imavrsta banana koje se kuhaju i to je kao kod nas krumpir a daje se kao prilog uz povrće i meso. Nekako mi to nije prijalo. Poslije podne su nas djeca i učiteljice razveselile svojim plesom. Nakon toga smo posjetili roditelje našeg domaćina, otac mu je slijep a mama dosta slaba. Bili su jako radosni i ganuti našom posjetom. Kućica im je uredna. Imaju kravu i tele a oko kuće zelenilo i nešto voćaka, banana, manga i nekog korijena koje se kuha kao krumpir. Svatko ima nešto u vrtu od čega može preživljavati. Posjetili smo i bolnicu, to je bilo jako žalosno vidjeti. Prostorije jadne a kreveti još jadniji. Bolesnike njeguje obitelj, kod svakoga dvoje troje, s njima spavaju. U posebnim prostorijama za njih kuhaju i peru im rublje koje suše na travi ispred bolnice.
U subotu večer smo bili gosti kod oca Biskupa John Baptist Kaggwa koji dobro govori njemački jezik. Zanimalo ga od kuda sam ja i kojeg sam reda pa sam imala priliku da mogu nešto reći o našoj Družbi i Utemeljitelju. Susret je bio vrlo zanimljiv. Crkva i Caritas u Biskupiji puno čine na podučavanju djece i odraslih. Naravno nedostaju im novčana sredstva.
Došao je dan našeg rastanka i povratka za Njemačku. Svetu misu slavili smo u jutro s generalnim vikarom Josefom Kato, s vel. Pavlom. Zatim smo zajedno doručkovali, obostrano izrekli riječi zahvale a posebno mi za ugodan i srdačan boravak. Jer smo se osjećali u Kuriji kao DOMA!
Put nas opet vodi preko Kampale gdje smo posjetili sestru i brata s obiteljima od našeg domaćina velč. Edwarda. Oko nas su se okupila djeca iz susjedstva, svi su nas željeli dodirnuti, biti s nama. Sestra nas je lijepo ugostila na njihov način i tu mi je jelo bilo nabolje. Za uspomenu sam dobila sliku od nje i djece da se za njih molim što revno i činim.
Još jednom smo na putu za Enteebe upijali u svoja srca ljepotu prirode i toplinu Afričkog, Ugandskog naroda.
Ovim putem želim izreći svoj veliki Hvala Dobrom Bogu, za sretan i ugodan let i što je sve dobro prošlo.
Također želim reći veliko Hvala dragoj s. Katarini – Provincijalki, što mi je velikodušno omogućila ovo putovanje i za duhovnu potporu, kao i mojoj zajednici, a posebno s. Miheli. Našem domaćinu velč. Edwardu za poklonjeno vrijeme i za se što je učinio da ovo putovanje ostane nezaboravno.
Neka sve dobri Bog blagoslovi! Živio Mali Isus!
"U službi Maloga Isusa Vjesnik Družbe sestara Služavki Maloga Isusa
s. Domagoja Sopta
Nema komentara:
Objavi komentar