Goranci online su priredili lijepu izložbu fotografija ovoga bajkovitog kraja, a koje su načinili fotografi amateri
Dvadesetak tih slika visilo je o konopcu u nizu, sve nekako jednostavno priređeno, a po ovećem platou rasporedili su se prodavci rukotvorina i raznih drangulija i kako se noć primicala, sve se to pretvorilo u pravi dernek; ljudi su dolazili i iz pristojnosti obilazili štandove, a onda se iz obližnjih kavana začuo bećarac, što će reći da Gorančani trebaju bilo kakav povod za doći ovdje i odguštati svoje.
Župnik ovdašnji fra Ivan Ivanda, govoreći o toj izložbi, zaključio je kako samo čisto srce u onoga koji promatra i nastoji zabilježiti ono što mu priroda nudi može uroditi ljepotom, ljepotom u suglasju čovjeka s prirodom, i taj svećenik jako je omiljen ovdje, ali znan i nadaleko po svojim razmišljanjima koja dijeli s javnošću putem medija, primjer je svećenika intelektualca koji svojim svećenstvom ne sputava svoj intelekt niti intelektom od svog poziva ne pravi bauk.
Dostupan, jednostavan, ležeran i jednostavan u komunikaciji, fra Ivan je ovdje vjerojatno najomiljenije biće, te ću s radošću s vama podijeliti neka njegova razmišljanja čim mi se prva zgoda ukaže.
Među svim i svačim što se na ovom malom sajmu moglo vidjeti, od tradicionalnog drvenog posuđa i alata, pa do suvremenih dekupaž-tehnika i amaterskih umjetničkih slika i svakojakih, uglavnom nepotrebnih sitnica koje se odnose u grad ili drugdje, za uspomenu - zaintrigirala me ženska i muška narodna nošnja, koja me uputila na prisjećanje na magistarski rad Lidije Knezović, kojega i koju sam već spominjao i djelomice citirao dok sam obilazio rubne istočne zaselke Goranaca, tamo prema Raškoj Gori, u kojemu se ona puno bavi ovdašnjim običajima. Sudbina će htjeti da sam, ni dvije godine nakon njezinih istraživanja, i sam nailazio na iste osobe sa kojima sam razgovarao o sasvim drugim stvarima, pa tako i sa Dragom Škutor u istoimenom zaselku, a koja je Lidiji prozborila i slijedeće: "(...) Kod nas u Gorancima dernek je bio na Stipanjdan, drugi dan Božića. Tad su se nosile čaše, jabuke i oni cirkusi bili. E, vako jamiš jabuku, ispržiš kokuruza oni pucavaca, što bi mi rekli, i ondana oni makarona malo duži i ondan to nanižeš koliko hoćeš na konac i iglu i provuci tu i ondan provučeš, isto tako napraviš tamo, da kad neko vidi, to je bila ukrasna jabuka. E ondan kad sađeš Pod Jelu, e ja sad naprimjer imam jabuku i eno Jurina Dragana, sad ću mu spremiti čašu i fino uspeš malo vina, metneš na tu jabuku, pokriješ maramom i dadneš to i to njeme, pokriješ maramom, podaj čašu u ruku i onda vrati se. I ondan sad treba ta tebi spremiti jabuku. To je bio taki cirkus. Ja bila mala i mene odnio ovdalen u Ćorića daidža mi bio Pero. I on je mene, pokoj mu duši, opet snio sutra Pod Jelu. A bili nekakvi, ja se to sjećam, dičinji posli, vako ovoliki cekerić i imo gori vako dršku i tu su bile u tome cekeriću svakakvi bombonica, sitni. I ondan sad cura, sad se on sviđa nekoj curi i cura ti je te bombone, budalica, spremila njemu po nekome, ondan on sad mora nešto od para metnut u čašu. Tako je to bilo. Ja znam da sam ja te dvi, tri korpice iznila. Kod mise fratar podigne ruku i da blagoslov, misa se završila, ali bio je običaj, svako žensko klečeć izmolit pet Oče naša na odluku svetog Oca Pape za potrebe svete Majke Crkve. Za Crkvu se molilo. Kad je Anđa cura bila, ako je Anđa došla u goranačku crkvu i izišla iz goranačke crkve, mora se (u) kolo uhvatiti. I ondan se kolo faćalo đe je Zora sad Škutorova. Izađi Anđa iz kola, mama ajmo, neka nas još malo. Dok Anđa u kolu, sve su cure u kolu, čim je ona Terka isplašila Anđu iz kola i okrenule doli, gotovo." Draga je rođena 1935. i živa je enciklopedija, a Lidiji će o ritualu prošnje ispričati:
"Silo je svuđe bilo, ako se neko ženio, ako je prošnja, ako se šta je god je li svak na silu bio. Znalo se to i prija kako će se vrata otvorit. Sad naprimjer momak neće doć u ćoravo jer ona zna da će doć i on zna da će pokucat, što je vikala jedna žena, kaže oni nevista ne galami na Janju, kaže što da drugi momak kuca i zove Janja šuti a dođe li taj i taj, samo dvaput kucne, Janja je otvorila vrata i nevista zaveži. Dogovor, tako je to bilo oklen ti soba, nego pojatetina. Oklen ćeš ovde u nas spavati kad nas je bilo desetoro, a dole stara kuća, samo je bio doli pod i spavao je dedo pokojni u vr kuće, a mi smo doli imali svoje krevete, nisi mogo drugačije. Naprimjer, nediljom sve su cure kod mise naš i momci su i ondan cure šetaju, momci šetaju i sretnu se tako. Momci šetaju zajedno i cure šetaju zajedno, sretnu se i onda se tu dogovore ko će kome doći, ko oće, imaš li momka, ako nemaš, ako si zauzeta, eto nećemo se ništa nagađat, a ako nisam, tako eto u tome smislu. To je sve bilo usput kod mise. Cure su nosile pletenice, razdjeliš kosu tako kako hoćeš, iščešljaš fino i svežeš ovako oko glave i onda zamotaš krpu, nije niko išo gologlav. I starije i mlađe, svak je nosio. A muškadije je obično nosio kapu, malo ih je bez kape bilo. Obično se nosio ružalj. (...)"
Dakle, misa i crkva bili su najučinkovitiji "medij" za mogućnost mladenačkog zagledanja, od kojega do svadbe ne bi prolazilo puno, a isti izvor navodi i razne pjesme i doskočice kojima bi se mladi međusobno "vabili", ali tadašnje cure i nisu bile toliko naivne i znale su točno što i kako žele, evo primjera: Dođi dragi ako oćeš na konak/ako nećeš, oće drugi momak! Bome, znale cure poslati jasnu poruku. Dalje Lidija bilježi kazivanja:
"Meni je pokojna baba kazivala kad je ona bila za vrime njezina curovanja. Najveći ti je dernek bio, uvečer se sastani nijh po trideset, po četeres u jednoj kući i tu bi se nosio kokuruz, kokuruz bi se banjo, ono znaš s njive donesi ga, tu bi se banjo, tu bi se feštalo. Ondan bi im bila večera, ne bi iz šerpe, nije se zvala šerpa, nego čanjak i tu bi oni drvene kašike i toga kokuruza i verenike tu oni, onda ih ne more zapast pa jednim dadne sad onda primisti na drugu stranu, onda drugim dadne pa to bi im bila večera, to bi bila ondan se tu pivale pisme svakakve, to bi bilo sad što idu na igranke. (...)"
Njemačka
Lidija je nastojala, uz sav rizik nerazumijevanja mase riječi, sačuvati izvorni govor i to je jedna od dodatnih kvaliteta ove literature, s tim da Draga misli da mladi još idu na te igranke. E, moja Draga, idu oni svuda, samo na igranke - ne! Prošlo je to davno... Cure su dečke ispraćale u vojsku pjesmama kakve su naredne: "Ode moje u vojsku garavo/ Dugo čekat, a prevarit žao./ Ja malena, malena se rodi/ Sad su cure malene u modi./ Meni moji sjeliti ne daju/ Ostali za ljubav ne znaju./ Ja vesela, vesela ko bora/ Još je moja veselija lola...." itd, no, na ovom sajmiću nitko ništa slično zapjevao nije, vjerojatno više nikada ni neće, bećarce iz kavana uglavnom nisam razumio, a i muški su bili, no više nitko ionako ne odlazi u vojsku, ali se jedan napjev neočekivano reaktualizirao: Njemačka!
Autorici je pjesmu citirala Ruža Marić, pred manje od dvije godine, u goranačkom zaselku Glog: "Oj Njemačko nestalo ti rada/ Ode moja lola iznenada./ Oj Njemačko, jezero se zvala/ Ti si moje jabuke obrala./ Crne oči a i kosa tako/ To sam majko zavoljela jako./ Nemaš, majko, već mene jedinu/I ja ću ti otići u daljinu..." itd. Dakle, sve se ponavlja i ljudi odlaze u Njemačku više negoli u ovim pjesmama, nekada su odlazili polupismeni i polugladni, danas pak školovani, s magisterijima ili čak doktoratima, raditi opet slično onomu što su prethodne generacije radile, po tim golemim prostranstvima čije bolnice vazda trebaju medicinskih sestara, autobusi vozača, vrtovi uređivača, a bauštele fizikalaca. Tko bi rekao da će se sve ponoviti!
Goranci i iseljavanje nerazdvojivi su dio iste priče: ovdje je do rata školu pohađalo tri stotine đaka, a odnedavna nema više nijednoga!
Piše Dragan Marijanović za Oslovođenje 2015.
Nema komentara:
Objavi komentar