Tko će „upasti” kod koje učiteljice i čija je veza jača

Odličan tekst sa portala zelenaucionica.net, pred početak nove školske godine

Dora je gledala na sat, i čim je otkucalo petnaest do šest, krenula je ka školi. U šest će istaći spiskove prvaka po odjeljenjima, i željela je samo da potvrdi ono što je već znala – njen prvenac će biti kod Milene, najbolje učiteljice u školi, i u razredu sa Milanom i Urošem, drugarima iz vrtića. 

Nasmijana je koračala ulicom. I ona i suprug su se svojski potrudili da Strahinja upadne baš kod Milene. Pitali su učiteljicu u mirovini koja je sa Milenom godinama radila u istoj smjeni, i preporučila je nju kao pravi izbor za Strahinju. Savjetovali su se sa roditeljima čija djeca su išla u istu školu. Slušala je mišljenja o raznim učiteljicama, i po svim izvorima, izbor se sveo na Milenu. Potegli su veze iz Općine, i dobili čvrste garancije da će dječak biti u njenom razredu.

’Strahinjinom karakteru odgovara baš takva učiteljica – stroga, pravična i dosljedna, ali sa mnogo ljubavi prema djeci’ razmišljala je Nora. Bila je realna – Strahinja je vrlo zahtjevno dijete, tvrdoglavo, nekako „svoje“ – ništa mu se nije moglo nametnuti. Od toga šta hoće, a šta neće da jede, s kim hoće da se druži, kad hoće da spava, i kada će da spremi sobu. Ako on nešto neće, nema toga tko će ga na to natjerati, i Nora je poštovala njegov karakter. Nije htjela da ponovi greške svojih roditelja, i da ga stavlja u „društveno prihvatljive kalupe“. ’Gdje sam ja, a gdje sam mogla biti, samo da me roditelji nisu sputavali i kažnjavali’ često je razmišljala. ’Nemam samopouzdanja, plašim se autoriteta, dobro sam i ovoliko u životu postigla!’ 

Zato je sa svojom djecom primijenjivala sasvim druge taktike. Znala je da će ih škola naučiti kako „moraju“ da se ponašaju, ali će do tada ona učiniti sve da razviju svoju individualnost. 

Polako je prilazila školi, i vidjela veliku grupu roditelja. Gledali su jedni drugima preko glava, pokušavajući da nađu ime svog prvašića na listama. 

„Jes!“ viknuo je jedan tata, i sa širokim osmijehom prišao ženi. „Kod Dragice je!“ Izljubili su se. 

„Nemoguće“ u nevjerici je izgovorila jedna mama, i izvadila mobilni telefon. Drhtavom rukom je zvala muža, i molila da zove komšinicu, i vidi u čemu je problem. 

Nora je kroz tamne naočale promatrala čitav taj svijet, svjesna da za nju nema neizvjesnosti. Sačekala je da se gužva malo raziđe, nije željela da se gura u masi uzbuđenih roditelja. 

Prišla je oglasnoj tabli i opušteno gledala pet spiskova. ’Dragica… Ivana… Nada… Tatjana… Milena. Tu smo. Prvo pet!’ Spisak od dvadeset petoro djece je bio redoslijedom sastavljen, i brzo je spustila pogled na dno liste. ’Tanasković, Todorović… Čekaj… Stanković… Tanasković… Todorović… Mora da je neka greška, možda su pogrešno sastavljen’. Prošla je cijeli spisak, prvo odozgor, pa odozdo, ali Strahinje Tešića nigdje nije bilo. ’Oni nisu normalni, nisu mi upisali dijete’ pomislila je, i krenula ka tajništvu. ’Da li ikog ima sad, ili moram da čekam sutra?’ Srce joj je ubrzano lupalo, dlanovi su se znojili. Njen sin nije upisan u prvi razred! 

’Nevjerojatno! Idioti!’ divljala je. Na kraju hodnika spazila je Svjetlanu, koja joj je, sa širokim osmijehom i raširenih ruku, prilazila. 

„Jesi vidjela?“ reče dok ju je grlila. „Vlada i Strahinja su zajedno! Presretna sam! Vlada će se oduševiti!“ 

„Molim? Gdje su zajedno?“ zapanjila se Nora. 

„Pa, jesi vidjela spiskove? Kod neke Nade, u prvom tri. U razredu su sa Sonjom, Dušanom i Sarom iz grupe.“ 

„Kod Nade?? Nemoguće!“ Nori se zamračilo pred očima. 

„Ja sam presretna! Tako su se lijepo igrali u vrtiću. Sad će se družiti još osam godina. Znaš, da su u različitim odjeljenjima, ne bi to bilo to…“ Svjetlana je pričala i pričala, ali Nora je više nije čula. Vrtjelo joj se u glavi, i falilo joj je zraka. 

„Kod Nade? One razvedene? Bez djece? To je nemoguće. To ne dolazi u obzir. Ona nam je bila posljednja od svih pet!“ 

„Otkud znaš da je razvedena i da nema djece?“ upita Svjetlana. 

„Pa, raspitala sam se sve. Meni frustrirana učiteljica ne treba. Pritom, tko nema djece ne može djecu razumjeti.“ reče Nora. „Moram da zovem Srđana da pod hitno zove ovoga iz Općine.“ 

„Ma, što ti je? Pa, šta ima veze? Pa, i moja sestra je razvedena, pa joj ništa ne fali. Daj, pusti neka ide tamo gdje je psiholog odredio…“ pokuša Svjetlana da je smiri, ali Nori su već krenule suze. 

„Ne dolazi u obzir! Da sam htjela da psiholog određuje, ne bih ovolike veze potezala. Srđan je odnio i viski, i obećao ga izvesti na večeru! Planirali smo da mu damo… Halo?“ Nora pokaza Svjetlani svoj mobilni telefon, kao znak da mora prvo da obavi razgovor.

„Srđane“ reče, brišući suze. „Strale je upao kod one razvedene… Šta ’kako’? Otkud ja znam kako?? Samo da znaš da pod hitno zoveš Mladena ili onog njegovog kuma, i da se ovo do sutra riješi… Obećali su nam, odnio si im viski, rekli su da je sve riješeno… Ovo ne dolazi u obzir“ jecala je. „Toliko smo se raspitivali i trudili… i da upadne kod najgore! Javi mi šta si uradio!“ Nora prekide vezu. 

Svjetlana je ponovo zagrli. „Ja još bila sretnija što će momci biti zajedno… Nemoj da se sekirati, tko zna zašto je to dobro… Ipak, to sve što si se raspitala, sve su to tuđi stavovi, nismo upoznali te žene…“ 

„Nemam šta da upoznajem razvedenu nezadovoljnu ženu bez djece. Kako ti nije jasno? Ovo je katastrofa!“ govorila je Nora kroz suze. 

Pogledala je gomilu roditelja, još neki su plakali, neki su se radovali, i svi su držali mobilne telefone javljajući vijesti – dobre ili loše – svojim najbližima. Nora je ponovo prišla oglasnoj tabli, nadajući se da je Svjetlana pogrešno vidjela, ali ime Strahinja Tešić joj je prvo upalo u oči u listi za prvo tri. Naglas je zajecala.

Na prvo zvono telefona je odgovorila. „Reci… I? I što sad? Ma nemoj! A da primi viski je mogao! Đubre jedno! Kako ga nije sramota! Ići ću sad odmah kod direktora i zahtijevati da se učiteljica promijeni. Ti i tvoje veze! Rekao si da je to riješeno, i evo vidi što se desilo. Četiri godine pakla, da li ti je to jasno??“ urlala je kroz suze. Utišala je glas da je Svjetlana ne bi čula. „I, kaže mi Svjetlana da je i Dušan u razredu! Da li shvaćaš! Ono razmaženo derište čiji otac se bavi tko zna kakvim sumnjivim poslovima! Ja neću da to bude Strahinjino okruženje! Molim te, riješi ovo!“ Bjesno je prekinula vezu. 

„Bezobrazluk! Sad odjednom nije ništa mogao, a sam se ponudio, ’ajde da smo ga molili, nego je prvi istrčao, i sad ne važi!“ jadala se Svjetlani. 

„Pa, vidi da li je direktor tu, da odmah to riješiš ako baš želiš. Ja se nisam ni raspitivala, niti znam kakva je koja učiteljica… Otkud znam šta je za nekog tamo ’dobra’ učiteljica, bolje da pustim što mu sudbina dodjeli!“ 

„Jesi ti svjesna koliko je važno koja učiteljica će biti tvom djetetu? Hej, to je četiri godine svakog dana! Ja se raspitujem već za Nikoletu, koja ima pet godina, da na vreme odlučimo gdje će ona, ne možeš tek tako da predaš dijete bilo kome u ruke!“ reče Nora brišući suze. Ruke su joj se tresle. „Idem do direktora!“ reče, i zamače iza ugla. Iz tašne je izvadila papirnu maramicu i ispuhala nos. 

Na hodniku koji je vodio do kancelarije direktora je vidjela dugačak red. Gotovo svi plakali. Neki su tiho pričali mobilnim telefonom. Bilo joj je jasno da nije jedina nezadovoljna. 

„Čisto sumnjam da će od ovoga išta biti“ obrati joj se jedna uplakana baka. „Kažu da će direktor doći, da je na sastanku, a sigurno je tu negdje i krije se!“ 

„Moramo vjerovati da ćemo uspeti. U suprotnom nas čeka katastrofa!“ reče Nora. 

„Moja unuka upala kod Ivane… Ta je najgora… Ostavlja četvorke i iz likovnog, ej, iz likovnog! Šta da pričamo dalje?“ reče baka. „To je ništa. Moj je upao kod Nade!“ reče Nora. 

„Pa, mi smo htjeli kod Nade! Hoćete da se mijenjamo?“ Baki se pojavi iskrica u očima. 

„Ne, hvala, mi smo htjeli Milenu! Vidjet ću da li neko tko je upao kod Milene hoće da se mijenja sa mnom!“ kategorična je bila Nora. 

„Ako smijem da Vam kažem, mi smo čuli za tu Milenu da više voli dječake, i to nam nije odgovaralo. I, kad dođu u peti razred, njeni se ne snađu baš najbolje. Sve je nešto kroz igru, i nešto idi mi – dođi mi. Zato smo htjeli Nadu, njeni su najbolji iz matematike…“ govorila je baka u pola glasa. 

„Ma, kakva Nada, ta žena nije normalna!“ uključi se jedan tata iz reda. „Bolje ostanite kod Ivane, čuo sam da je odlična za književnost, i onako je dosta kreativna, pravi priredbe i tako to, ali nama nije odgovarala, jer kažu da je često bolesna, i mnogo izostaje, pa poslije udari kontrolni i djeca pokvare ocjene… Mi hoćemo Dragicu, a upali smo kod Tatjane. Ona je pred penzijom, nezainteresirana, nervozna, svakako neću pustiti dijete kod nje!“ 

„I moj sin je upao kod Tatjane“, uključi se jedna mama. „Čuli smo o njoj jezive priče. Jedna djevojčica iz kraja je promijenila školu zbog nje. Jedan dječak i dan-danas ima traume, a sad je sedmi razred… Nije normalna žena…“ 

I drugi roditelji iz reda su osluškivali što se priča. Jedan po jedan su se uključivali u razgovor. Na kraju su svi završili u velikom krugu, i kroz suze dijelili sa drugima što su o kojoj učiteljici čuli, i kod koje žele da dijete pređe. 

„Ljudi!“ obrati se jedna mama grupi „Hajde da napravimo svoje spiskove, i da to dostavimo direktoru kad dođe! Kakvi psiholozi i pedagozi?! Znamo mi valjda najbolje kakva učiteljica treba našoj djeci!“ 

Očajni ljudi su odjednom počeli se smijati. Shvatili su koliko je prijedlog dobar. 

„Bravo!“ uzvikivali su, neki su čak izljubili ženu koja je dala genijalan prijedlog. Za tren oka, Nora otrča do oglasne table. 

„Ovi spiskovi ne važe!“ reče roditeljima koji su još uvijek bili tamo, i skide papire okačene na tabli. „Za jedno pola sata imat ćete prave!“ 

Roditelji su je gledali u čudu, neki su vikali za njom, psovali, ali Nora je hitala nazad. „Idemo redom. 

Tko je za Dragicu i prvo jedan?“ Uredno je zapisivala imena zainteresiranih, odjeljenje po odjeljenje, dok god nije završila sa prvih pet. Strahinju je upisala pod brojem jedan i docrtala srce. 

Roditelji nisu ni primijetili kada je direktor, sakriven ispod kačketa i sa visoko dignutom kragnom košulje, prošao pored njih, i zamakao iza ćoška.