Subota,sunčano, zubato, da se sjedit vani, a kud bi bez čaše loze. Gledam uspolje, malo lijevo, malo desno, sto nejednakih uspomena mi u glavi, bura pomalo puše, Kisina zastava na Kubatovoj gradini vijori, svaki njen treptaj nosi neku poruku, okle pamet pa sve to protumačiti.
Gledam od zaseoka do zaseoka, odjednom ko oluja naviru uspomene na vrijeme i ljude iz davnih vremena bezbrižne mladosti. Gledam Đinkiće, odmah se sjetih Ivana Vujičića koji je meni i mnogima pravio manje lomove i ištećene zglobove, je bolilo ali je i pomoglo. Svrnu pogled na Lazaruše i male Bile, sjetih se savjeta Ivana desetog pridrat koji su mi bili jedan od najvažnijih putokaza u životu.
Malo niže odnesoše me sjećanja pod Strimlju kad sam nosio sikiru i kosor u Ciginu kovačnicu da ih poklepa. Gledajuć dalje na oposum sjećanja stadoše podčabuljom, sinuše poznate zanačije samardžija Katarić, Niko-Indo Bazić, poznati američki prekookeanski putnici Tomići. U sve mi se uklopi Pušukova kuća i moj najstariji ali najodaniji vojnik iz domovinskog rata.
Granu sunce i obasja Drežnjake i Raiče, vrati me u dane kad sam sa ćaćom gonio žito redit u Lekušića. Sjetih se kad sam išao u Bačkarušu javiti da je žito spremno za prevoz s polja na puzevarska guvna. Reko ćeća šta ću reć a on će, zna Mate samo reci da si moj.
Nit mobitela nit telefona a sve su znali ??
Vinu mi pogled pod Kosu u Marića. Manje kuća a više majstora nije bilo na daleko, od šišanja, stolarije, zidarluka, bravarije, kolara i obućara. Spuze mi pogled do Podgradinu a tamo i guslara i pisara, birtija i medicinara. Čovina birtija, šišaća mašina Ivina i zubarska klišta su bili poznati na daleko. Bogu hvala pa unuci i praunuci nastaviše medicinu izučavati na sreću tisućama potrebitih u svojoj muci i boli.
Danas zagledan u dio sela, uronio u uspomene, dva mi lika ostaše u mislima i emocijama, Niko-Indo Bazić i Jure Karlov, pomisli ma šta bi selo da njih dva Bog nedade, koliko bi muka i tegoba više bilo. Odlučih se posebnim osobnim razlogom još ću se malo prisjetiti neponovljive ljudske, domoljubne, i za selo važne gromade Inde Bazića, uznika zeničkog kazamata, oca velikog broja djece sa dvi žene, jedna vrđanka Polića, jedna Talića, rasute po svijetu na desetine potomaka, među njima i bezbroj intelektualaca akademskih umjetnika, zanačija, pratra.
Nazaboravna su sijela u Ćitira gdje bi nešto danima popravljao, od bačava, šporeta, pušaka i stolarije. Pa ispriča... Kako je ubio žečicu, majku svih zečeva, prve noge joj na Čabulji a zadnje na Težovnici. Kako mu je surutka izbila čepinu sa čuture i treći dan pala iznad Stipinovih kuća. Kako se dva dana u Koritim rvao sa višticom dok je nije svladao i morao naviljak slame zapalit da očisti ruke. I sve bi to mi slušali bolje nego sa otara ili u učionici, ponekad bi Agata Ćitirova uz smijeh rekla, iđi Niko kog vraga više kanatoriš.
A ko bi od nas toj seockoj veličini i zanačiji tad mogao šta reći da nije tako. Šta bi tadašnji seocki život i današnje nasljeđe bilo be takvih ljudi Životna borba Inde Bazića i bezbroj sličnih goranačkih veličina neka budu i danas inspiracija, put, primjer i motiv kako prebroditi ovozemaljske tegobe i nedaće, malodušnost donešena modernim vremenima.
Zahladi malo a i loza kraju, samo Kisina zastava na Kubatovoj gradini neumorno viori, prkosi svim nepravdama i nedaćama i neda zaboravu da pobjedi sjećanja na goranačke zanačije i generacije dobrih i plemenitih muževa i žena.
Akobogda bit će volje i vremena i za puno poznatih i cijenjenih seljana sa dna Sovića do na vrh Ladine da ih se sjetimo. Oni su potka na kojoj smo se svi tkali. Zato im neizmjerno hvala.
Nema komentara:
Objavi komentar