Svi su sjedili na svom mjestu u dnevnom boravku. Samo je majka uvijek stajala. Ili za sudoperom, perući sude, ili za onim svojim stolom kojeg je u kuhinji držala do hladnjaka i izvlačila ga skoro svaki dan kad bi na njemu mijesila tijesto za kruh, kolače ili pitu.
Božić je bio na pragu. Svi smo u obitelji željeli učiniti nešto značajno. No, teško je to, kad cijele godine ne uradiš skoro ništa osim onoga što moraš. Moraš u školu, tata mora na posao, svi uvijek kasnimo. Samo majka, ona je uvijek na nogama. Kad se vučem pospan u krevet, ona je na nogama, u kuhinji, normalno. Pokušam kraj nje proći do stuba i svoje sobe, a ona me oslovi:
- Sine, laku ti noć!
Samo joj rukom odmahnem. Ćutim kako me njen topli pogled miluje po ramenima dok se penjem uz stube. I evo ga, u jutro, kad letim niz stube, jer debelo kasnim u školu, opet je ona na nogama, opet mi se milo obraća, bez i malo ljutnje u svom glasu:
- Sine moj, pet puta sam te budila.
Ne bih je ni pogledao. Jurio sam kao bez duše. Vratim se iz škole, opet je ona na nogama. Stavlja mi odmah tanjur na stol, poslužuje toplo jelo. Sve tako ukusno i slatko. Krsti se za mene, dok ja već srčem juhu, donosi mi ubrus, stoji uz mene kao u nekom restoranu visoke kategorije. I tako svima. Četvero je nas. I tata. K tomu ona još svaki dan ode i jednoj i drugoj baki. Djedovi su nam umrli. I njima sve daje da im bude dobro.
A onda jednog dana, u tjednu pred Božić, vraćam se iz škole (ijutros me pet puta budila), a iz naše ulice uz bolne zvuke velikom brzinom projuri kraj mene hitna. Pogledao sam za njom, a ona u velikoj brzini nestade. Nastavljam dalje kući misleći:
- Tko li je to bolestan u našoj ulici?!
Gledam, vrata naše kuće rastvorena, širom, oba krila.
- Sigurno majka generalno, kako ona kaže, čisti pred Božić.
Penjem se uz stube, a iznutra čujem jecaje svojih sestara. Sve mi postade jasno. Uletim u kuću, a moje sestre čiste prolivenu juhu po podu, razbacano posuđe. Letim do njih, stišavam ih, pitam:
- Što je?! Što je bilo?!
- Mama je ležala nepomična na podu. Kad sam ušla u kuću tu sam je vidjela. Mislila sam da je mrtva. Uzela sam je za ruku i vidjela da daje znake života. Jedva sam dozvala hitnu, a onda je došla seka.
Obje su nastavile jako plakati i čistiti pod.
- Prestanite, treba tatu i brata zvati.
-Već smo ih zvali!
Za malo eto brata. On je najstariji i već je radio.
- Gdje je tata?! -
- Otišao je u bolnicu.
- Što je bilo mami?! - Ne znamo...
U glas će sestre kroz plač.
- Našle smo je na podu i zvali hitnu. Oni su je oživjeli. Nije riječi rekla. Samo nas je s milim osmjehom na licu gledala, i suza joj se skotrljala niz lice.
Svi su ušutjeli. Sredili su što je majka porušila dok je padala od slabosti. Starija je sestra opet nastavila kuhati novu juhu, a druga je u pećnicu stavljala krumpir i meso koje je majka već pripravila. Nisam znao što bih. Vidim ni brat. Sestre su se zabavile oko jela. Bio je grozni muk u našoj kući. Netko je predložio da molimo za mamu. Predmolioje stariji brat. Nisam smio pogledati ni u jedno lice. Odmah bih briznuo u plač. Sestre su moleći postavljale stol. Na čelu stola, s jedne i druge strane su sjedili roditelji. Mama ovom čelu što je bliže kuhinji. Jer, ona skoro da i nije sjedila za vrijeme objeda. Stalno je nešto posluživala. To sam tek sada primijetio kad smo sjeli za stol, a njen je tanjur čekao na nju. Nije je bilo. Znali smo da će tata brzo doći, te smo ga za stolom čekali. I ubrzo se otvore vrata. Skidao je sako, vješao ga na vješalicu, pošao prema nama. Ustali smo i pali mu svi oko vrata. Svi smo gušili suze, a sestre su na glas plakale. Stariji brat, i najstariji od nas četvero, prvi progovori:
- Tata, kako je mama?!
- Slaba.
- Od čega?!
- Od nas!
I ode, te sjede za kauč s glavom među rukama. Nikad ga nisam vidio da plače. Čak je i prezirao muškarce koji plaču. Možda bio i pomalo grub. No, sada je plakao, i to je bio znak za uzbunu. Kad je malo došao k sebi, pogledao je po nama. Oči su mu bile krvave od suza. Bio je jadan i tužan, nemoćan.
- Svi su joj nalazi dobri. Nema nikakve ozbiljne bolesti. No, slaba je. Vele mi – anemična. Kronično iscrpljena.
Svi smo šutjeli. Jelo je bilo na stolu, ali se nikome nije jelo.
- Mama, daj ovo, mama daj ono. Mama gdje mije mobitel, gdje su mi čarape, mama ne dosađuj mi – kad bi me molila da joj nešto pomognem.
Nabrajao je stariji brat. I odletio u svoju sobu. Čuli smo kako glasno plače. Tata je otišao za njim. Mi smo tiho u dušama cvilili. Vraćaju se njih dvojica. Da bih nečim razbio teško stanje progovorio sam:
- Mislio sam da ima rak!
- Mi smo njezin rak, brate, ja, ti …
- Tata, njezin muž!
Ubaci se otac. Pa nastavi:
- Ostavili smo je samu na braniku ovoga svega u našoj kući, obitelji i oko kuće. Samo smo tražili od nje. Moralo je doći do ovoga. Morala se jadna srušiti na svom bojnom polju bez i daška snage u svom tijelu i u svojoj duši. A samo je šutjela i nosila.
Zazvonio je telefon. Svi su protrnuli. Tata je pošao do aparata i podigao slušalicu.
- Da, izvolite! … Bolnica?! Je li sve u redu?!
Svi smo se ustali. Sestre su počele plakati. Ja i brat smo izgubljeno buljili u oca.
- Što velite. A, da … ja sam davao nekoliko puta. I nije bilo problema. Kada treba.?! Eto me!
Spustio je slušalicu. Pogledao prema nama. Uzimao je svoj sako, te nam govorio:
- Mama je oslabila. Mora dobiti krv. Zalihe na transfuziji nisu velike. Moram dati krv svojoj ženi! Ne, želim joj dati svoju krv, svu ako treba.
- I ja idem!
Reče stariji brat.
- Idem i ja! Rekoh ne oklijevajući. I to je bio onaj prvi tračak nade u svem ovom što se dogodilo otkad je kraj mene danas projurila hitna.
- Idemo i mi!
Sestre viknuše u glas, o obje su uzimale svoje vjetrovke.
- Polako, polako... Vas dvije, vi niste...
- Jesmo!
Rekoše u glas. A mlađa sestra doda:
- Ja sam u proljeće ove godine postala punoljetna. Pa je li te mama nagovorila da mi daš novce za vozački!
I zaplaka gorko. Otac ih gleda, pa reče:
- Ti se bojiš igle. Vrištala si k'o drekavac kad smo te nosili na cijepljenje.
- Istina. I dalje se bojim. Ali za Mamu...
Otac je privi na prsa. Reče nam:
- Idemo joj svi dati svoju krv. Ona je svu svoju za nas istočila.
Vratili su se brzo. Mlađa je sestra još jedina držala vatu na ruci. I stalno pogledavala ispod nje.
- Aje, skidaj to. Nećeš od davanja krvi umrijeti.
Reče joj stariji brat. Otac ga pogleda:
- Ne diraj je. Ti pojma nemaš kako se ona toga bojala. Ja to znam, a mama još bolje. Kad je mama vidjela da će i ona davati krv, šaptala mi je:
- Molim te, poštedite mi nju. Znaš da se ona boji.
- Ma, tko?! Dala bi obje ruke za tebe.
Starija je sestra iz svoje sobe došla s Biblijom. Sjela je pred nas, otvorila Bibliju:
- Božić će, amo pročitati iz Lukina Evanđelja o Isusovom rođenju.
Svi smo pristali na to. Čitala je ona, razgovjetno, polako. Uvela nas u ta predivna događanja. I kad je pročitala ono kako ga je Majka rodila, povila u pelene, položila u jasle, jer za njih u svratištu nije bilo mjesta, otac podiže ruku i prekinu na čas čitanje:
- Vidite, djeco, da je Bog kad se rodio bio nemoćan. Bio beba, mali Bog Božić. Za njega se mučila njegova obitelj. Njegova Mama, njegov skrbnik sv. Josip. On je bio u njihovim rukama. Ništa nije mogao bez obitelji. Oni su trpjeli sramotu sirotinje koja nije mogla platiti svratište, oni su od ne mila do ne draga našli tu štalu ili špilju, Ona ga je rodila, povila, položila u jasle. Sv. je Josip bio na stalnoj vezi s anđelom. On je uzeo Dijete i Majku njegovu te su bježali u Egipat. Bilo je to surovo i opasno. Vidite Obitelj je stajala iza Boga bebe, Novorođenčeta. Tako, djeco i mi. Naša obitelj. I vi ste se rodili, a ova naša kuća nije bila gotova. Svi smo stanovali u jednoj sobi, pa u dvije, pa u tri i konačno u cijeloj našoj kući. Bili smo skoro kao i Sveta Obitelj. U špilji, neizrađenoj kući. I taman kad ste se rodili vas dvojica došao je rat, Herod, morali smo bježati. Majka je s vama bježala, a ja sam ostao u gradu braniti ovu našu kuću, ovaj naš grad. Ona je Jadnica sve to nosila na svojim plećima. Pa smo se vratili, a kuća je bila opet na početku, sva srušena. Te smo je gradili. Ona je sve to preturila preko svojih leđa. Pa ste se vas dvije rodile, a svi smo samo Nju ostavljali na braniku, svak je imao neki svoj posao, i samo smo od nje tražili.
Nisam više mogao odoljeti. Ovo što je otac pričao u srce me diralo:
- Točno tata, ja sam najkrivlji. I jutros me pet puta budila...
Nisam mogao dalje.
- Aje, seka, molim te čitaj dalje. Želim čuti kako su se vratili u Nazaret, i kako je Majka sve to sabirala u svom srcu!
Prvi sam put tada shvatio da je i naša obitelj kao i Isusova i Marijina i Josipova. Da bez obitelji ne možeš. Pala mi na pamet Hrvatska u Qatari.
Opet je zvonio telefon. Otac je razgovarao s liječnikom. Majka je dobro. Možda i do Božića dođe kući. Tata je završio razgovor te nas upita:
- Znate li što je Mama rekla liječniku?!
- ?!
- Da ima najbolju obitelj!
Svi smo samo šutjeli i gledali preda se.
Iz Večernjeg lista BH uz dopuštenje autora
Nema komentara:
Objavi komentar