Donosimo vam kolumnu odlične Anje Mihanović za portal bitno.net. Odvojite par trenutaka i pročitajte ovu odličnu kolumnu.
Gledala sam svoje ruke i vidjela da su one, po sakramentu braka i svakom sakramentu krštenja svoje djece, pune i bogate svakojakim milostima koje, kao iz riznice, možemo izvlačiti van. One tješe, podižu, zalijevaju, one su čuđenje ovog svijeta.
One su najmoćnije sredstvo života u braku. One uvečer prebiru zrnca krunice da joj djeca budu dobri ratnici u ovom ludom i zastrašujućem vremenu. I nipošto i nikad nisu slabe.
Neki dan mi je sinulo da svećeniku odnesem soli, vode i ulja na blagoslov. Čudesno je i neobično promatrati i razmišljati kako jedne ruke, gdje god bile i što god radile, kada stave štolu oko vrata i izgovaraju riječi, mogu mijenjati stvari, posvećivati ih i davati im novo značenje. Mogu činiti nešto posve novo. Svećeničke ruke, svete i posebne, čuđenje su u svijetu. Šokantno je da pretvaraju kruh u Tijelo i vino u Krv. Koje li časti, koje li veličine! Kao da Krist živ hoda svijetom! Kako li se svećenici mogu osjećati moćno i silno znajući što čine njihove riječi.
Promišljajući o svećeničkim rukama, pogledala sam svoje ruke i skoro zaplakala. Koja li je silina Božjeg poziva i moći i u njima! Kojeg li mozaika svega svetoga što one mogu učiniti! Kada bi nam Bog na tren dao oči srca, ne znam kako bismo izdržali vidjeti što su sve kadre učiniti. Ova me istina tako potresla da sam pola te noći probdjela.
Onog svetog dana kad sam pristupila sakramentu ženidbe, ja, moje ruke, postale su sakrament. S prstenom na ruci moćnije su od oružja. Sigurno, jer mnogi brakovi po njima su ubijeni i mrtvi, a mnogi proslavljeni i živi. One su hodajući sakrament, jedina stvar u Crkvi gdje si ti sâm i sav nekome cijeli sakrament. Nečije si ozdravljenje i iscjeljenje. Baš ti i samo ti, na specifičan si način proroštvo svom supružniku, kao i on tebi. I za to ćemo, ako to zanemarimo, polagati račun Gospodinu.
Sjećam se mnogo puta, baš posebno za jedno svoje dijete, da bih kad god je bilo u vrućici stavljala na nj ruke noću, milovala ga i molila se. Ne znam zašto i je li zbog vjere, ali nerijetko bi vrućica nestajala, kao i jedan čudan osip u obliku velikih crvenih mrlja po cijelom tijelu i leđima. Gledala sam svoje ruke i vidjela da su one, po sakramentu braka i svakom sakramentu krštenja svoje djece, pune i bogate svakojakim milostima koje, kao iz riznice, možemo izvlačiti van. One i gule luk za zapršku i ukrašavaju kuću „sretanrođendanskim“ natpisima noć uoči rođendana, pripremaju užinu za svaki dan; one tješe, podižu, zalijevaju, one su čuđenje ovog svijeta. One su najmoćnije sredstvo života u braku. One uvečer prebiru zrnca krunice da joj djeca budu dobri ratnici u ovom ludom i zastrašujućem vremenu. I nipošto i nikad nisu slabe. Sve dok je zrnce vjere tu, one će činiti čudesa i premještati mnoge planine. One će svijetu svijetliti i pokazivati žuljeve kao znak žrtve koja preobražava svijet i konačno pobjeđuje tamu, zlo i samu smrt, kao znak svega što je usahlo i što se ljudima čini nemoguće.
Jednom je prilikom jedan svećenik rekao da iza ulaska u crkvu i znaka križa svetom vodom, kažem: „Ja volim…“ i dodam ime supružnika. To sam ja, to je istina o mom braku. To je onaj grad na gori i kada moje ruke tako žive, kadri smo promijeniti svijet. On uvijek počinje kod nas doma, u našoj sredini. Jedna je majka rekla da su misije odmah na našem kućnom pragu. Koliko potreba i koliko milosti!
I tako jednu noć perem jagode da ih sin ponese u školu za užinu i skoro se rasplačem od ganuća ove istine jer po mojim rukama otrov iz voća može nestati, ali ne samo iz voća, već iz moje djece i moje kuće. Snagom sakramenta braka tjeramo sve lisice koje se mogu prišuljati ušima i srcima naše djece i dotičemo onu Isusovu: „Ne bojte se! Ja sam pobijedio svijet!“.
I tebe, koja se bojiš i bdiješ nad sutrašnjim pregledom i koja strahuješ nad sto jednim pitanjem u ovom trenutku svoga života, Gospodin gleda ravno u oči i raspršuje tvoju bol i nemoć kroz oči tvog supružnika, u njegovu zagrljaju i vašem sakramentu. Crkva je toliko uzdigla brak da jedan svećenik u sakramentu ženidbe gleda i divi se što Bog čini i koje su to nevidljivosti koje otkrivamo pod njegovom moći.
Odnos muža i žene proroštvo je ovome svijetu. Bog prekrasnim brakom želi svakom čovjeku pokazati kako ga zaručuje sebi u nježnosti i ljubavi. Ja, cijela ja, s prstenom na ruci, vidljivi sam znak nevidljive Božje milosti u svijetu. Rečenica je to koju smo učili još u osnovnoj školi kao definiciju, a danas je postala kamen temeljac – da se na nj spotaknu mnoge nevolje i da pravednik živi od svoga braka i u svom braku; da bude drugi Krist, po majčinstvu i očinstvu, po svetosti svojih ruku, bez štole, u pregači, dok gulimo luk i spravljamo užine. Otajstvo je to veliko.
Zamišljam supružnike kao vojnike na bojnom polju, u mnogim bitkama. Pobjeđuju snagama sakramentalnih milosti koje su nepoznate današnjem svijetu. Otajstvo je to veliko. Kada sam ovog ljeta vidjela jednog djeda i baku da se, izlazeći iz mora s kupanja, čvrsto drže rukom za ruku kako bi im bilo lakše hodati po bockavim kamenčićima, nisam znala tko koga drži i podupire, ali sam spoznala da je to beskrajno otajstvo.
Najljepšim pričama i simfonijama opjevala bih najprije brak, onu ljubav koja raste s godinama, koja sazrijeva dok gledamo kako supružnik pere zube i potajno se divimo koliko je lijep dok vozi auto. Nevjerojatna je priča koliko je naš Isus na zemlji baš on, naš Bog je baš i samo u tim očima. Kada si se posljednji put zagledao u njih i čuo novi titraj srca koje ti govori: „Gle kosti mojih kostiju, tijelo moga tijela!“?
Moj supružnik, duša moje duše, moj je put u nebo i ja njegov. Otajstvo je to najveće, najljepša priča ikada osmišljena.
Nema komentara:
Objavi komentar