Bezbroj puta sam vrtio ove slike mojih bliskih rođaka, potomaka rudara Ilije i Ante Gazdića, Nikole i Mije (ubijen na Blajburgu) Begovi, ćaće mi Jure Mucina...
Svi rođeni, propuzali i prohodali u ratnim četrdesetim. U Gorancima kad je tabla i kreda bila jedini školski pribor naučiše kosa tanka uspravna debela, čitati i pisati. Pedesetih godina "spuzoše" u Mostar u popularnu Stublinu gdje nastadoše i ove fotografije.
Postaše vrsni majstori, tehničari, inženjeri. Naseliše tri kontinenta, izrodiše na desetine potomaka, iškolaše nekoliko doktora znanosti i mnogo drugih zanimanja.
Komad kruha i tanki premaz masti bio je najčešći ručak. Divka i šolja mlijeka je samo nekima bilo i to rijetko uživanje. Televizor su većina vidjeli prvi put nakon vojske i kasnije, današnja tehnika nije ni postojala.
Bila je to generacija udarana sa mnogim nedaćama ali čast, obraz, domoljublje i dostojanstvo nikada ne izgubiše.
Svaki goranački zaseok je imao svoju "rondu" i mnoge zaslužuju da ih se sjetimo. Njihova iskustva nam pomogoše da i mi postanemo bolji ljudi.
Umrlima pokoj vječni, živima dobro zdravlje i ugodnu starost, piše Vinko Marić.
Nema komentara:
Objavi komentar