Stojan Skoko. Učenik 9. razreda. Momak sa srcem večim od Čabulje. Prekaljeni borac za kojeg predaja nikada nije opcija.
Ako se on prihvati neke zadaće, ne treba strahovati – sve će učiniti kako bi cilj postigao. Stojan živi na Gorancima. On je naš Šaptač konjima, dijete koje poznaje rad, prirodu… Znano je Stojanu oduvijek koliko je žuljevito živjeti na zemlji i od zemlje… U takvim okolnostima izrasta radnik i ratnik – Stojan Skoko.
Vraćamo se u Cim nakon rukometnog poraza. Nismo sigurni sjedi li nas više u zelenom, škripavom Peugeotu, ili u malom Fići, za kojeg nikada, ni njegovi idejni tvorci iz Fiata, ne bi vjerovali kako može postati kombi. Poraz boli… Previše boli… Šuti Stojan u prtljažniku, šute ostali…
Ivano Cvitković razbija tišinu: “Jesam konj jer sam onako psovao poslije utakmice. Valja mi ponovno na ispovijed.”
Vozač komentira: “Uzalud prijatelju, ako ćeš nastaviti psovati. Skrati jezičinu.”
“Stvarno puno psuješ.” – dijagnosticira netko straga.
Kraj škole smo… Dio posade izlazi… Amortizeri dišu… Sada bi se ispod Peugeota mogla provući i nekakva cimska mačka.
“Cvita, ti ćeš gore na Cim. Gdje će Stojan?” – pita vozač.
“Isto na Cim.” – odgovaraju u glas preostala dva putnika.
“Dobro… Cvita ti ćeš doma. Gdje ćeš ti Stojane? Imaš nekoga gore?” – radoznalo pita volanđija.
“Nemam. Tu stopiram do Goranaca. Tako svaki dan…” – veli Stojke.
Vozač će: “Pa čekaš li dugo čovječe?”
“Ne. Brzo mi netko stane i poveze me. Cvita ostane sa mnom svaki puta i pravi mi društvo.” – čuje se glas iz prtljažnika.
Cvita je onaj raskajani psovač, koji je razbio tišinu prije par redaka.
Razmišljamo, pitamo se…
– Zašto je jednom dječaku tako obično stopirati svakodnevno do Goranaca, a tolike boli desetak koraka do obližnje trgovine!?
– Kako nam je tako lako internetskim bespućima doći do onih na drugim kontinentima, a tako teško prilazimo ljudima kraj nas?
– Koliko vrijede sati molitve i dani posta, ako nisu protkani susretima i djelima ljubavi?
– Može li dijete izrasti u sretnu osobu, ako mu uskraćujemo svaku žrtvu i odricanje?
– Tražimo li Boga često na hodočašćima, a ne prepoznajemo Ga u sujedima, prolaznicima, radnim kolegama, ukućanima… !?
– Zašto mislimo kako nas više obogaćuje društvo utjecajnih i bogatih, nego blizina običnih ljudi?
I mogli bi smo pitanja nizati beskonačno dugo i daleko, kao što bi Stojanu bili daleki njegovi Goranci, kada mu ih ne bi približavalo Cvitino prijateljstvo. Uostalom, tako je od Sina i obećano… Vjera i ljubav će premještati brda, planine… Gorance donositi u Cim, a Cim u Gorance…
Nastavnice Ivana, ravnatelju Saša! Podignite glave i budite ponosni! Niste gubitnici zbog jednog sedmerca, primljenog gola… Uvijek ste dobitnici, dok u ekipi imate igrače spremne izvesti ovakav kontranapad prijateljstva i ljubavi!
Cvita će sigurno prestati psovati i nastaviti se usavršavati za ekipu koju selektiraju nadnaravni kriteriji i parametri, a ne ljudski površni sudovi i procjene. Zar ne vidite kako je već Cirenac na putu za Gorance!?
A vi… A mi… Stvarno još uvijek mislimo kako je Bogu bitno koliko ćemo u ovoj pripravi za Uskrs na životu ostaviti Dorina, Milki, Rafaela…!? Bolje bi bilo kada bi smo se na svojim putovima naučili prepoznavati one kojima trebaju naše minute, riječi, vrijeme, dobrota, te kada bi smo prestali juriti na kotačima sebeljublja, materijalizma, sebičnosti…
Na vrhu Cima svakog dana se ispriča predivna priča o prijateljstvu. Startaj i ti što prije na svom putu spasenja! Ispričajte priču dobrote, koju možda ne ćemo mi zabilježiti, ali je sigurno hoće lajkati Onaj koji sve vidi.
Na kraju… Hvala vam! Hvala svima vama, koji negdje gore u Tutinoj strani, skinete nogu s papučice gasa i povezete našeg pobjednika Stojana Skoku!
Nema komentara:
Objavi komentar