Gotovo gola vrlet s gornju stranu Mostarskog blata koja se izdiže do 1000 metara nadmorske visine, kao da je tu samo da bude simetrija Trtlama koje se protežu donjom stranom Blata. Kamenito tlo, jake bure i ljetne suše ogolile su bilske obronke, pa izgledaju bijele i kao da su usred ljeta pokrivene snijegom. Ta bjelina dala im je i ime – Bile.
Ovo kamenito brdo prošarao je Bog manjim plodnim vrtačama, pašnjacima i pristranjcima obraslim najviše grabovom šumom ali je to tako neprimjetno rasporedio, da je oku nevidljivo, kad se Bile promatraju iz daljine. Ništa u njima privlačno nema da bi bilo koga privukle. Suhi kamen, slabo nisko raslinje, kratko trajući pašnjaci, mali dočići plodne zemlje Bilima su služili kao mamac za neiskusne ljude, na prvi pogled izgledalo je da tu ima života , a u stvari tu je bila samo patnja, znoj i muka bez nagrade. One su kao bus drače koji potrebnik, s kletvom siječe, jer nema što drugo naložiti. U njih se ne ide od volje nego od nevolje. Jedino možda lovci odlaze s voljom ali se i oni vraćaju praznih torbaka.
Neimaština, muka, glad, progonstvo prisiljavali su ljude vjekovima da u Bilima traže spas. Čobani, zemljoradnici, prognanici od raznih vlasti, prijateljske i neprijateljske vojske, zalutali putnici ili nevoljni šverceri duhanom tražili su u Bilima svoju zaštitu. Ali škrte Bile nisu mogle dati nikome sigurnost jer je u njima nije bilo. Svi bi se oni razočarani iz njih povlačili. Njih kao da je Bog dao samo zato da pokažu čovjeku kako je na ovome svijetu sve nesigurno, prolazno i varljivo. Makar i razočarani ljudi bi se opet u Bile vraćali kao da sami sebi ne vjeruju da tu nema života, pa bi pokušali iznova, neće li biti ove godine bolje sreće. A Bile opet ne bi bogato davale da čovjek ne obogati i ne ode u svijet, nego bi dale tek toliko da čovjek ne umre od gladi, samo da preživi, ponovo da ga uza sebe vežu i opet dogodine u njima pokuša bolju sreću. I tako se to ponavljalo iz godine u godinu, iz pokoljenja u pokoljenje, svatko je mislio da je on mudriji nego oni iz prošlih generacija. Bile su bile kao začarane, kao da u njima živi neki zavodljivi duh, niti možeš živjeti s njima niti bez njih.
U proljeće kad u njima trava ozeleni, izgledaju privlačne pastirima, ali kad ljetna žega i sušna bura osuše travu, onda one pokažu svoje pravo prevarantsko lice. Vrtače koje kad se obrade kako treba, davale bi kvalitetne krumpire i kupus ali u bilskom bespuću i dalečini više se u njih ulagalo nego iz njih izvlačilo, zato su u njima radili koji niotkuda nisu mogli izbiti koricu kruha. Iako su Bile sve svoje došljake varale, ipak ljudi su u njima uvijek pokušavali tražiti svoj krumpir, kupus, mlijeko, sir, meso, sijeno, drva jednom riječi svoj gorki kruh, pogotovo u onim vremenima kad njega nigdje drugdje nije bilo ili ga se nije moglo dobiti niti za što kupiti. Začudo, mnogi su se s godinama sljubili s tom njihovom škrtom i prevarantskom dušom da bih ih i zavoljeli, ne zbog njih samih, nego zbog svog djetinjstva, mladosti, ljubavi i života kojeg su u njima, i ne htijući, proveli.
Maštalo se o boljem i lagodnijem životu u bijelom svijetu kad rodi godina i zaradi se nešto novca za put te se otisne u svijet. Dolje u Mostaru gdje do podne radiš a popodne se odmaraš; tamo u Slavoniju, gdje je bogata i debela zemlja kojoj suša ne može ništa; u Ameriku gdje se za kratko vrijeme može obogatiti: u daleku Australiju gdje se dragulji iz zemlje vade kao kod nas krumpiri; gore u Njemačku ili Austriju gdje se marke samo slažu…
U pastirskoj glavi, pod mokrom kabanicom, na nekoj od bilskih ilirskih gomila, sjedilo je čobanče i maštom buljilo u daleki svijet u kojem će nekad uživati njegove blagodati. Samo se treba u taj zamamni svijet otisnuti i njegove blagodati uživati. Često, usprkos nevoljama i umoru, pjevalo se da se zaborave životne muke. Pjesma je bila kao uglađena šminka koja pokrivala goli krvavi, tegobni život. U dugim jesenskim kišnim noćima okupljalo se na sijela i prela, igralo se, pjevalo, pričalo, prepričavalo, zaljubljivalo… teški život uljepšavao se barem za kratki boravak na sijelu da bi se opet sutra prihvatila teška motika, mokra kabanica, a u torbi ili na siniji posna i oskudna užina.
Prolazili su dani i godine, nadalo se boljem, a to bolje bilo je rijetko, zapadalo je samo poneke, dok mnoge u toj nadi prekidao je otužni mrtvački zvon zvona i hladni grob. I oni koji su odlazili u bijeli i bogati svijet kao da su bez svojih siromašnih Bili bili siromasi. Nikakvu priču ni osvrt na svoj život nije se moglo ispričati a da se ne poveže s Bilima. Kao da bogastvo nije u bogastvu koje se ima, nego u siromaštvu koje se proživjelo nekad u Bilima. Idući mostarskom Avenijom prema svome stanu u neboderu, nekadašnji Biljanin jednim okom baca pogled na svoju zgradurinu i sam sebi govori: „kako sam se dao zatvoriti u ovi kočak na 10. katu, a gore u Bile onolika širina. Ni zapjevati, ni zijevnuti ne mogu kao čovjek a da me u susjednom stanu ne čuje. E, jesam li lud ili pametan, ni sam ne znam?“
U nepreglednom gradu Stuttgartu, u svom bogato uređenom stanu, supruga Mara koja se upravo mercedesom vratila iz tvornice sa svojim mužem, otvara hladnjak i na stol stavlja polugotova jela, omotana u celofan s kratkim upustvima na slabo razumljivom njemačkom jeziku. A on upiljio u nju umorne oči i kaže: „Sve bih ja ovo dao za lonac pečenih krumpira iz Dubalja i grumen bilskog sira iz mišine!“
Na prostranoj pustari Australije nedaleko od Whayalle duboko pod zemljom, u prašini i vrućini, udara svojim ašovčićem Iko i traži zamišljeni opal i uzdiše: „Volio bih jednom udahnuti čistog zraka s Jastrebinke nego sve blago Australije. Bolje bi mi bilo po žlabinskim škripinama hvatati šetke koje vidim nego ovdje tražiti zamišljene dragulje!“
Slično uzdiše u Chicagu i njegov nekadašnji kolega iz bilskog čobanluka. U vrućoj valjaonici zarađuje debele dolare, ali žeđ ničim ne može da ugasi. Dolari rastu a zdravlje nestaje. Sanja on čatrnje na Solilima, Bornjači, Čestačama…, ali se žeđ ne da ugasiti. Je li to žeđ za vodom, rodnim krajem, zdravim mladenačkim životom, tko će razlučiti?
A naš Položanin izišavši s mise iz bečke katedrale sv. Stjepana, čiji se toranj vije pod nebesa, govori svom kolegi: “Eto, bismo na misi! Ali nema mise bez Misišta. Je, ovo crkva da joj para nema, uređena ko austrijski oficir, a klupe stat pa gledat! Ali volio bi na Bile kleknut kolinom na ledinu ili tvrdi kamen nego ovdje na najskuplju klupu. Sad ćemo u restoran, šutom popit piće ko kakvi lopovi pa u onaj skučeni stan. Beč bi dao da mi je sada sjesti na Misištu pod onaj dub, popiti piće, prigristi koji uštipak pa zapivati gange.. “-Ne spominji mi Bile – “ odvrati mu kolega suznih očiju.
Tako su Bile sa svojim čobanima, težacima i svima koji su njima prolazili srasle, uvukle se po kožu kao gladne stjenice i piju im krv ali ih i hrane dragim uspomenama i prate ih na njihovim životnim putovima. Kao da Bile ne mogu bez svojih žitelja ni žitelji bez Bili.
Ljudi su se zaljubili, i nesvjesno, u tu oporu vrlet i od nje žive u svojoj podsvijesti i javi. Oni ih ponekad zamrze zbog teškog provedenog života u njima i opet zavole i s radošću ih se sjećaju jer Bile su dio njihova djetinjstva, mladosti, sanja i mašte od kojih sada žive negdje u daleku svijetu ili tu blizu ali duhom i vremenom daleko od onih nekadašnjih dana provedenih u njima.
Bile su dio njih jer ih je sudbina utkala u njihov život i nerazdvojivo povezala da skupa žive ma gdje god bili.
Nema komentara:
Objavi komentar