No, kako je upeklo i kako se svaki živi stvor drži podalje od sunca koje više ne grije, nego prži, bode, topi i ujeda, čini svijet razdražljivim i svadljivim, te kako se primicah Gorancima hodnjama po Sovićima i Planinici, odlučih se napokon posvetiti ovom lijepom kraju, prostranom i žednom, dovoljno visokom da bude spasonosno pod ljetnim žegama, uglavnom je to do osam stotina metara nad morem, i dovoljno blizu, desetak – petnaest minuta sjeverno Mostaru, da mi se čini da nigdje nisam ni išao i da sam vreli gradski lonac samo zamijenio friškim večernjim povjetarcem koji vas učini sretnim i zdravim, raspoloženim i uljudnijim.
Zračna banja
Manji dio Mostaraca zna za ovu zračnu banju, no vrijeme je promijenilo strukturu gradskih stanovnika, i većina ih o Gorancima misli tek kao o još jednom brdu koje drži grad u okovu od kamena, na kojemu je neka istoimena selendra na kojoj se nema što vidjeti. Za Gorance nije neka šteta što oni ne ”uzlaze”, ali za Mostarce je to velika šteta!
Dolazim tu više od dvadeset godina, uvijek u teška vremena; nekada je to bilo zbog rata i dugih kolona izbjeglica koji su u mučnim kolonama miljeli ovuda iz smjera sjevera Hercegovine i srca Bosne, dolazio bih tu gledati u vatru u kutu stare konobe i ne misliti na rat, spašavao se od ljetnih vrućina i istraživao to golemo prostranstvo s kamenim nastambama i pojatama kojih je u zadnjih dvadesetak godina uglavnom nestalo, a zamijenile su ih goleme kuće i prostrana i uređena njivišta, vrtovi kakvi u Santa Barbari i sličnim mondenim naseljima vrijede milijune, no, unatoč tomu, ja u ovom kraju uvijek vidim i nalazim isto: mir i čist zrak, tišinu i ljude koji ne ovise o nikakvoj žurbi, gomile ostataka bivših civilizacija koje su na Gorancima vazda valjda isto nalazile te se tu nastanjivale, ni crkveno zvono s crkve onkraj groblja Pod Jelom ne zvoni isto, nego nekako pjevno, sa zvukom koji odlazi za vjetrom.
Po goranačkim stranama razvlače se putovi, uzdižu blage zaravni i pašnjaci i obaraju se njive, duge i umorne od čekanja kiše, sprženih boja, pod podatnom zemljom koja je takva samo kad je natopljena. Donedavno, ovdje su se bijelila stada, a sada su prava rijetkost; ako ih je bilo u proljeće i u rano ljeto – sada su već pojedena! Ima nešto stoke sitnog i krupnog zuba, a posljednjih se godina ovdje razvilo konjegojstvo, ali o tom-potom, tek, po Gorancima danas jezde krda divljih konja, pitomi su uglavnom pod paskom dva konjička kluba koja ovdje djeluju. Goranci su se promijenili: u pramčiocima onkraj dugih ledina niču nove lijepe kuće a stare nestaju, no ja uvijek fotografiram i obilazim starinu, sve misleći da će tako dulje trajati, a ne volim ni obilaziti nova naselja. Iz više razloga. A i ne mogu slušati sage o iznimnom poduzetničkom duhu nekih vlasnika, s časnim iznimkama. Ime Pod Jelom, staro naselje koje je danas središte goranačkog kraja, vjerojatno je nastalo u vrijeme kada se ovuda provlačio put od ramskog kraja i duvanjskog polja, preko zapadnih prijevoja Vrana i Čvrsnice kojim su jezdile konjske karavane na dugom putu do mora, soli i začina, a ovdje je bila jedna od postaja za odmor, te su se tu dizali uslužni objekti i drugo što je putnicima bilo potrebno. Tu je i tih nekoliko jela, ali nema ih baš toliko koliko ih ime sugerira, nestajale su i one s nestajanjem starih vremena, a i kad bih nekoga upitao po kojoj je jeli zaselak dobio ime, ne bi mi znao reći i to bi bilo pošteno. Tu se još bijeli stara škola, pred neku godinu zatvorena jer đaci s Goranaca odavno obitavaju u Mostaru i polaze tamošnje škole i u rodni kraj svojih roditelja dolaze vikendom i raspustima. Ako ih se uopće više i dade natjerati na to. Tu je i novi dom zdravlja u kojega se medicinari uspinju u par navrata kroz tjedan, tu su i zgrade starih zadruga – prodavnica, oronule i vlažne, stare gostionice koje nisu do tako davno radile, pa se katkada ponovo otvaraju, tu je nekoliko starih pojata koje nitko čuva i još o njima brine, pred njima su stari orasi i brojne, brojne, više nesretne negoli sretne priče, tu je i nekih novih vrijednosti kojima ću posvjedočiti, tu je i novih restorana do kojih se ljudi uspinju rado, osobito u ljetna predvečerja kada se tu oznojene iz automobila iskrcavaju cijele obitelji, a majke odmah zagrću znojnu djecu, jer ovdje zrak nikada ne stoji, nego se vrhovi jela, lipa, oraha ili hrastova u ovom neobičnom arboretumu u srcu blage kontinentalne i umjerene klime stalno njišu, bilo da vjetar dolazi sa sjevera od Čabulje, sa zapada od Gradine po kojoj je ilirskih gradina kao mravinjaka po nizinskim njivama, s juga od Mostara ili s istoka od Veleža.
Ovdje se uvijek diše s užitkom, a tko ne vjeruje da je i to moguće, neka malo ovih tjedana diše među zgradama iz kojih noću izbija vrelina sakupljana danju, pa nek se uspne na ovoliku visinu i sve će mu biti jasno. Ovdje zadnjih godina puno rade na dizanju svijesti o ekologiji i zaštiti prirode i njezinih vrijednosti. Jako puno, o tome svjedoče posvud postavljena upozorenja o obveznom korektnom ekološkom ponašanju. Gorančani su na vrijeme shvatili da su planinski izletnički turizam, planinarstvo, biciklizam, konjički sport i gomile ljudi u neobveznim šetnjama dugim goranačkim putevima, boljim i lošijim, svejedno, lokalna gastronomija, goleme količine ljekobilja po nepobrojivim brdima zapravo njihova jedina prava razvojna prilika. Oni ju nastoje iskoristiti, premda, uvijek je i sumnjivaca u svakom vremenu i prema svim ljudima koji malo drukčije gledaju na sadašnjost i mogućnosti koje nudi budućnost, a ovdje ima pionira novog vremena, o, itekako!
No, za njih ima vremena, ovdje inače za sve nađete vrijeme i odgovarajuće ljude, dovoljno je tek sjesti na prostranu terasu restorana i eto vam nekoga za koga niste ni znali da ste ga baš trebali! Ovdje se jede onako kako se i jede na čistom zraku: obilno i zdravo. Ponuda je stvarno izvrsna i preporučam isključivo lokalne specijalitete, a druge vrste jela ionako svuda možete naći. Imaju i lijep običaj nuditi domaće sokove od aktualnog šumskog voća, pa sam lagano cijedio sok od kupina, razgovarajući s Viktorom Stojkićem, odavna mi poznanikom, još iz onih ružnih vremena iz kojih je on izišao čista obraza, a, nije mala stvar biti načelnik policije u Mostaru, kad se sve u krvi raspada. Njega ću kroz naredne nastavke možda još koji put spomenuti, ali ne po rečenome, ma kakvi, to ćemo preskočiti, ali, kako je i on odavde, te kako je napisao knjigu o Gorancima, ali baš iscrpnu i korisnu, s bezbroj podataka kojima se putopisci vesele, to ću ga i ja malo ”upregnuti” u nastojanje da vam što zornije približim ovo zanimljivo i uzbudljivo prostranstvo po kojemu povijest čovječanstva ovdje pulsira i traje tisućama godina i o svemu ostavljala tragove.
Život pored mrtvih
Najnovije na tom planu je jedna kratka vijest, objavljena na stranicama Goranci online, koja me, uz programe Goranačkog ljeta, kulturne manifestacije koja ovamo u zadnjih par godina dovodi sve više ljudi, u prošli četvrtak po strašnoj vrućini uspela u spas Pod Jelom: “U četvrtak, tijekom građevinskih radova u groblju Pod Jelom u Gorancima naišlo se na ostatke starih grobova. Prilikom širenja groblja i poravnavanja terena, na dubini oko jednoga metra bager je naišao na njihove ostatke. Ukupno je otkriveno osam grobova (naknadno je nađen i deveti grob kojega prije ‘ravnanja’ uspijevam fotografirati; napomena D. M), od toga dva dječja, a ostatak pripada odraslim osobama. Riječ je o jednostavnim grobovima sa kamenom konstrukcijom, četiri ploče i kamena poklopnica. U jednom od grobova pronađena je keramička lula. Pripada istočno-mediteranskome tipu lula, i najbrojnije je zastupljena na našim prostorima. Nažalost, svi grobovi su devastirani i onemogućeno je bilo kakvo istraživanje i datiranje nekropole. Ovo nije prvi slučaj da se na području naše župe nailazi na ostatke nekih starijih kultura. Do sada nitko nije obraćao veću pozornost na to. Kako mještani tako ni odgovorne institucije.
Apeliramo da prilikom bilo kakvih građevinskih radova, pogotovo rada građevinskih strojeva, obratite pažnju na bilo kakve tragove ili ostatke nekih starijih civilizacija. Obavijestite odgovornu osobu za to, Zavod za zaštitu spomenika kulture ili udrugu koja djeluje na vašem području.”
A groblje je tu, odmah iza restoranske ograde. Ovdje ljudi nisu udaljili groblje, kako je to u većini mjesta običaj, ne, ovdje ljudi vole živjeti blizu svojih mrtvih. Jer mrtvi vazda nešto pričaju. Vidjet ćemo što se može “čuti” od ovih neznanih mrtvaca, koji su za sobom ostavili tek kosti i jednu keramičku lulu istočnjačke provenijencije. Kosti su uredno posložene u obližnju grobljansku mrtvačnicu u sklopu crkvenog kompleksa, a ostataka starine baš je u grobljima najvidljivijih. Doznajem od mještana da je ovo treći put da se nailazi na neoznačene grobove, ali da se znanost ovamo nikada nije uspinjala i to istražila, valjda će ovaj put to učiniti, jer ima tu svega neistraženog. Rimskih bunara, ilirskih gradina, stećaka koji možda nisu ni popisani, svi su u jako zapuštenom stanju, na lokaciji Pod Jelom možda ih je dvadesetak ili čak možda tridesetak, najviše ih je u pravoslavnom groblju, malo je simbola na njima, pretežno su u formi ploče, ponegdje tek samo njihovi rubovi izviru iz zemlje tako da se može pretpostaviti da ih je još po zemljom. Iza osmanskoga vremena ostali su toponimi i lokalni nazivi za ledine – čairi, Ibrin kuk i slično, ima predaja da je iza rubova katoličkog i pravoslavnog groblja bio golemi harem iza kojega nije ostalo tragova, barem ne vidljivih, ali ostali su neki putopisi iz davnina, sidžili i ljetopisi, popisi biskupa koji su ovuda prolazili, pa se može naći koliko-toliko materijala koji upućuje na nekadašnju raznolikost i bujnost života na ovom rajskom prostoru.
Dragan Marijanović | Oslobođenje
Nema komentara:
Objavi komentar