Godine čine svoje, ali sjećanja na djetinjstvo ostaju živa... Moram reći, za mene, kao razigrano i bezbrižno dijete, bila su to lijepa vremena, pogotovo oko Božića i Uskrsa kada bi se cijela obitelj okupila. Zimi bi pao snijeg, za nas djecu velika radost, piše Miljenka Krošto za hercegovina.info.
Nije se tada išlo na skijanje. Ma, tko ti je tada imao skije ili sanjke? Rijetki. Ali bi se snalazili s onim što smo imali. Napuni slamom veću najlonsku vreću i na vrhu zaveži špagom i onda sjedni na nju, rukama se drži za zavezani dio i spusti niz strminu. Pravili bi Snješka, grudvali se i još štošta. I tako bi to bilo za vrijeme zimskih školskih praznika, te ponekad za vikend, od marende do ručka i onda opet poslije ručka do navečer kada bi mater zabrinuto krenula zvati nas. A što reći, selo bilo puno djece, igre, vriske i veselja. Polovica djece u selu bili su ti rodice i rođaci. I kao da smo jedva čekali odrasti. Po tri generacije živjele su u istoj kući. Nije uzalud ona narodna: Nije kuća tijesna, ako nisu čeljad bijesna.
Kada se vrati u toplu kuću, smrznutih ruku i nožnih prstiju, a rumenih obraza i nosa, te mokre obuće i odjeće, brže bi se presvukli u toplu i suhu odjeću i priobuli u toplu obuću. Mater bi već skuhala pun lonac čaja od čepurika- domaći ili neki drugi, također domaći i onda bi ga samo razlila u čaše da se malo zgrijemo. Ne bi izostao materin ukor i očita briga kako ćemo se prehladiti. U šporetu bi pucketala vatra, a miris materina kruva, ušćipaka i iz lonca miris domaće varenike, domaće juhe, kisela kupusa, raštike, graha, ili nečeg drugog na šporetu, ispunio bi prostor. Čini mi se da sada ni kruh ni ručak nemaju onako intenzivan miris kao tada. I onda, kad se toliko dugo igraj na snijegu ogladni kao vuk, pa što bi mater stavila na stol za jelo, sve bi nekako bilo ukusno i s apetitom bi se jelo.
Kad padne noć razgovaralo bi se o mnogim temama. Svaku večer se molilo Bogu, Pozdravljalo Gospu, i blagosivljalo minuli dan, a molilo za nadolazeće vrijeme. Obično bi stariji molili naprijed, a ponekad bi se neko od djece ohrabrio i preuzeo tu počasnu ulogu. O politici stariji su pred djecom rijetko i malo govorili. Vjerojatno iz opreza, jer za jednu riječ moglo se završiti u tamnici. Nisam ja to tada razumjela, ali kada sam odrasla sve mi je postalo jasnije. Uz razgovor, cjepanicom stuci koji orašak, naravno domaći, ponekad dikoji lješnjak i uživaj u slatkoći jezgre. Baka bi znala, nas djecu iznenaditi nečim iz svoje škrinje.
- Evo, sinko moj, nomadne mi donila ta i ta... kuma ili rodica kad je dolazila u goste, pa san ostavila vama.
Bile bi to kocke šećera, nekakve bombone ili keksi, ili suhi rogač, a ponekad i koja naranča- plodovi toplijega juga. U svakom slučaju za nas djecu ugodno iznenađenje. Niko nije govorio o gripi kao o nečemu strašnom, a kada bi je bilo, znalo se, trebalo je koji dan odležati u postelji, piti puno tekućine, srkniti koji pijat domaće juhe, a ponekad bi se otišlo liječniku, do kojega je nekoliko kilometara. Nisu ispred svake kuće bila dva automobila kao sada, nego bi autobus prolazio dva puta dnevno, pa se prilagođavaj, ili pješice.
Očevi koji su radili negdje dalje, obično u Njemačkoj, za Božić i Uskrs bi obvezno dolazili kući. Donesi onih njemačkih bombona, dvi-tri vrste i djeci po kemijsku olovku, onda još i komadić odjeće. Kemijsku olovku bi jedva čekali pokazati u školi jer je drugačija od onih kakve je imala većina učenika, kupljene u našoj lokalnoj trgovini.
Tko ti je tada znao za mobitele, računala i druga tehnička dostignuća ovoga vremena. Sjećam se kad mi je otac iz Njemačke donio kalkulator. Imala sam desetak godina. To je bio događaj, ne samo za mene i moju obitelj, nego i za susjedne obitelji. Isto je bilo i kada bi neko iz Njemačke donio novi radio u selo. O tomu se govorilo. Poslije su počeli dovoziti automobile koji su bili sporiji i drugačiji od ovih danas u kojima skoro sve funkcionira na pritisak dugmeta. A i putovi nisu bili asfaltirani kao danas.
Sada bi mnogi rekli, bio je to neki drugi vakat. I je. Je li bio bolji ili gori od ovoga danas, neka svatko prosudi za sebe, ali jedno je sigurno, da mirisi djetinjstva nikada ne blijede, nego, što si stariji sve češće u srcu procvjetaju kao najljepši i najmirisniji cvjetovi. Neke uspomene me još uvijek uspiju nasmijati. U meni još nije isčezla ona djetinja razigranost i znatiželja.
Ali, rodice i rođaci danas su se razasuli po bijelomu svijetu više nego ikada. Grobovi predaka u šutnji vremena o prošlosti zbore. Sigurna sam kako osjećaju tugu napuštenoga rodnoga praga i nadaju se povratku svojih prije nego ga osvoje korov i drača ili tuđa ruka.
