Krumpir je višegodišnja zeljasta biljka. Potječe iz peruanskih Anda u kojima se uzgajao i prije 8 000 godina. U Europu su ga donijeli španjolski istraživači u 16. stoljeću i poklonili papi Piju IV. Iz Italije se dalje proširio po cijeloj Europi, a u Hrvatsku su ga donijeli graničarski vojnici u 18. stoljeću. Krumpir je kroz povijest bio važan izvor hrane u cijeloj Europi, a naročito u Irskoj gdje je uz mlijeko predstavljao gotovo “jedinu“ hranu.
Sirovi gomolji u prosjeku sadrže: 75 % vode, 18.2 % škroba, 2 % bjelančevina, 1.5 % šećera, 1 % celuloze, 0.1 % masti, 0.2 % kiselina. Odličan je izvor složenih ugljikohidrata (škroba), vitamina C i B, ne sadrži kolesterol i sol (NaCl), a sadrži potrebne minerale kao kalij, magnezij i željezo.
Cijela biljka osim gomolja je otrovna jer sadrži alkaloid solanin. Stabljika se dijeli na nadzemni i podzemni dio, doseže visinu od 30-150 cm, a razvija se iz klice gomolja (vegetativno razmnožavanje) ili iz pravog sjemena (generativno razmnožavanje).
Stoloni su podzemne bočne stabljike, a rastu horizontalno. Zadebljanjem stolona razvija se gomolj koji je modificirani dio podzemne stabljike - stolona. Glavni je rezervni organ krumpira i služi za prezimljenje i reprodukciju. Pokožica gomolja različitih je boja od žute do ljubičaste, a meso najčešće bijele do žute boje, ponekad i ljubičaste ovisno o sorti.
Korijen je prilično plitak, od 40-50 cm, samo u rahlim tlima do 1 m dubine. Razvija se na podzemnom dijelu stabljike i bočno se grana do 45 cm, a u slučaju sijanja krumpira razvije se glavni korijen s mnogobrojnim bočnim korijenjem. Dozrjevanjem krumpira korijen polako odumire.
Agroekološki uvjeti
Temperatura
Krumpiru odgovara temperatura bez velikih kolebanja tijekom vegetacije kao i za vrijeme zimskog mirovanja gomolja u skladištu. Minimalna temperatura zemljišta pri sadnji mora biti 6-8 °C. Stabljika s lišćem smrzava na -1 do -2 °C. Optimalna temperatura za rast gomolja jest 17-20 °C. Na višim temperaturama formiranje gomolja i prinosi smanjuju se, a na temperaturi višoj od 30 °C rast gomolja potpuno prestaje.
Optimalna temperatura za naklijavanje je 12-15 °C što ubrzava proces za 10-12 dana. Visoka temperatura smanjuje prinos, ali kratkotrajno povećanje temperature (tjedan dana) do 20 °C u početku prorastanja, a zatim snižavanje temperature na 8-10 °C, daje povećanje prinosa.
Voda
Krumpir je biljka umjereno vlažnog podneblja i pri nedostatku vode dolazi do smanjenja prinosa i kvalitete gomolja. U uvjetima sušnog ili prevlažnog perioda dolazi do formiranja sekundarnih gomolja na već razvijenima (primarnima) ili njihovog prorastanja, deformacije i pucanja, pri čemu se gubi značajan dio tržišne vrijednosti. U sušnim razdobljima može se provesti navodnjavanje nasada raznim formama kišnih krila.
Tlo
Najpogodniji su lakši tipovi tla - propusna, rastresita, pjeskovito-humusna i pjeskovito-ilovasta tla s mrvičastom strukturom, bogata mineralnim i organskim tvarima te s povoljnim vodozračnim obilježjima. Ne odgovaraju mu teška, zamočvarena tla s visokom razinom podzemnih voda. Podnosi kiseliju reakciju tla, a optimalni pH je 5,4-6,5.
Agrotehničke mjere
Plodored
Plodored je jedan od osnovnih načela proizvodnje krumpira. Pravilnim plodoredom mogu se spriječiti ili smanjiti napadi mnogih štetnih organizama, kao i poboljšati kvaliteta same proizvodnje i dobiti visoko kvalitetni proizvodi. Krumpir dobro podnosi monokulturu, ali se iz fitohigijenskih razloga ne sadi više godina uzastopno na istom mjestu (posebno radi zaštite od nematoda). Na isto mjesto može doći tek nakon 3-4 godine. Najbolji predusjevi za krumpir su lucerna, crvena djetelina, djetelinsko-travne smjese, grašak i lupina, dok su žitarice nešto nepovoljniji predusjevi. Višegodišnje leguminoze i djetelinsko-travne smjese kao predusjevi povećavaju prinos i do 20 % u usporedbi sa žitaricama. Krumpir ne bi trebalo saditi nakon biljnih vrsta iz porodice pomoćnica (rajčica, patlidžan, duhan i dr.), kao i nakon okopavina. Dobar je predusjev za sve ostale usjeve jer svojim korijenom i gomoljima dobro rahli tlo i ostavlja ga bez korova. Rane sorte krumpira su dobar predusjev za ozimu repicu i povrće kao drugi usjev.
Obrada tla
Obrada tla počinje ljetno-jesenskim zaoravanjem ostatka pretkulture na dubinu oko 15 cm kojom sprječavamo razvoj korova i gubitak vlage u tlu. Ako je to moguće, ore se do dubine od 20 cm i donji sloj se prorahljuje još 12 cm duboko. Ne smije se dozvoliti da se na dnu brazde stvori nepropusni sloj. Vrlo često s osnovnom obradom u tlo se unosi i odgovarajuća količina stajskog gnoja (25-35 t/ha). Obrada mora biti kvalitetno obavljena jer omogućava dobar prohod stroja u sadnji i brzo klijanje i razvoj korijena, što je uvjet za jednakomjerno nicanje gomolja.
Gnojidba
Za prinos od 35 t/ha ranog krumpira gnojidbom je potrebno dodati 100-140 kg dušika, 110-150 kg fosfora i 160-260 kg kalija, a za prinos od 35 t/ha kasnog krumpira gnojidbom je potrebno dodati 140-200 kg dušika, 110-150 kg fosfora i 200-350 kg kalija. Kako bi proizvodnja krumpira bila što veća, potrebno je unijeti dosta hraniva u tlo te je zato preporučljivo primijeniti gnojidbu koja se temelji na organsko-mineralnom unosu gnojiva.
Za organsku gnojidbu krumpira najčešće se koristi stajski gnoj koji se obično u tlo unosi u jesensko-zimskom oranju u količini od 25-35 t/ha. Stajski gnoj sadrži sve makro- (dušik, fosfor i kalij) i mikroelemente (bakar, cink, mangan i dr). Pozitivna svojstva organske gnojidbe stajnjakom očituju se u povećanju humusne komponente tla i bržem zagrijavanju tla u rano proljeće, kada su potrebne više temperature za rast i razvoj klice gomolja.
Mineralna hranidba krumpira je nužna nadopuna organskoj gnojidbi, a temelji se na ishrani biljaka dodavanjem tri osnovna makroelementa (N, P i K) i manjih dodatnih količina drugih tvari. Svaki od tih elemenata povećava urod, samo kada su ti elementi u uravnoteženom odnosu. Najbolji odnos NPK hraniva za krumpir je 1:0,9:1.6. Količina mineralne ishrane krumpira ovisi o opskrbljenosti tla hranivima, visini željenog uroda te namjeni proizvodnje. Kod kombiniranog tipa gnojidbe (organsko-mineralne), kako bi se dobio prinos od 30 t/ha, ako je nasad krumpira pognojen sa 25 t/ha stajskog gnoja, treba ga još dodatno pognojiti sa 60–80 kg/ha dušika, 60–100 kg/ha fosfora i 120–160 kg/ha kalija.
Krumpir se rijetko prihranjuje pa se sve potrebne količine hraniva dodaju u osnovnoj gnojidbi, jer ovisno o ranozrelosti sorte, biljke između 50 i 80 dana iza sadnje iskoriste gotovo sva potrebna hraniva. Svako kasnije dodavanje hrane je nepotrebno.
Sjetva i sadnja
Za sadnju se trebaju izdvojiti zdravi neoštećeni gomolji mase oko 50-60 g. Veličina gomolja određuje način sadnje, tj. razmak sadnje između redova i unutar reda kao i dubinu sadnje. Na gomolju razlikujemo pupčani dio i krunu. Pupčanim dijelom je gomolj bio vezan za stolon, a suprotno je kruna na kojoj se nalaze okca koja mogu izrasti u stabljiku, bočne stabljike i stolone. Gomolji se moraju prerezati tako da na svakom odrezanom komadu (frakciji) imaju 2-3 okca. Ako su ti prerezani komadi (frakcije) manji onda se oni sade na razmak unutar reda od oko 25 cm, srednji na razmak od 30-35 cm, a najkrupniji gomolji frakcije 55-60 mm na razmak 45-50 cm. Sjemenski krumpir mora biti određene kategorije, poznatog porijekla, deklariran i s fitosanitarnim odobrenjem za korištenje sadnog materijala. Potrebno je da sjemenski gomolji budu ujednačene veličine i oblika, bez deformacija i oštećenja.
Naklijavanje
Za postizanje većeg i kvalitetnijeg prinosa preporučuje se proces naklijavanja na svjetlosti u odnosu na tamu (proces prorastanja je brži, ali su klice duže, etiolirane i lako se lome pri sadnji). Na naklijavanje nepovoljno djeluje direktna sunčeva svjetlost. Za prorastanje i dalji rast i razvoj biljke značajan je kratki dan (6-12 sati). Razdoblje naklijavanja, ovisno o sorti, u prosjeku je 35-60 dana. Optimalna vlažnost zraka pri naklijavanju je 85-90%.
Naklijavanje se izvodi u prostorijama s dobrom mogućnosti provjetravanja i vrši se na policama u sandučićima ili perforiranim plastičnim vrećama. Gomolji se jednom do dva puta u tijeku naklijavanja premještaju (okreću) kako bi svi bili podjednako izloženi svjetlosti. Vršni dio treba okrenuti prema gore jer se na tom dijelu formira najviše produktivnih klica. Krumpir se sadi kada se tlo u dubini od 10-12 cm zagrije iznad 8 °C. Pri pretjerano ranoj sadnji u hladno i vlažno tlo, razdoblje od sadnje do nicanja se produžuje, a usjev je često prorijeđen.
Vrijeme sadnje ovisi od tipa tla, području uzgoja i vremenskim uvjetima godine. Optimalan rok za sadnju krumpira u ravničarskim predjelima je od sredine ožujka do početka travnja, a u brdsko-planinskim predjelima od početka do kraja travnja. U južnim dijelovima (Dalmacija i otoci), sadnja krumpira počinje od kraja siječnja.
Dubina sadnje ovisi o tipu tla, klimatskim uvjetima i krupnoći sadnog gomolja. Uobičajena dubina sadnje je 8-12 cm, tako da je gomolj pokriven slojem tla 5-6 cm. Količina gomolja za sadnju ovisi o njihovoj krupnoći, obliku i vegetacijskom prostoru.
Njega nasada
Mjere njege nasada tijekom proizvodnje su: međuredna kultivacija, nagrtanje i zaštita od korova i bolesti. Osnovni cilj međuredne kultivacije je osigurati biljci što bolje vodozračne odnose, prorahljenost tla i uništenje korovskih biljaka koje se pojavljuju nakon sadnje. Međuredna kultivacija provodi se odmah nakon nicanja usjeva na laganijim tlima, a na težim tlima preporučuje se jednu kultivaciju provesti prije nicanja usjeva. Broj kultivacija treba prilagoditi agroekološkim uvjetima proizvodnje. Nagrtanje se provodi kod visine biljaka od 15-20 cm kako bi se korjenovu sustavu i stolonima na kojima će se oblikovati gomolji, stvorilo dovoljno prostora za rast u nekoliko etaža. Nagrtanje treba provesti u optimalnom vremenskom roku pri određenoj visini biljke jer kasnije ratila mogu oštetiti dijelove biljke.
Berba
Gomolji krumpira vade se iz tla kada se lagano odvajaju od stolona i kad im je pokožica dovoljno očvrsnula kako se ne bi u toku vađenja gulila. Ukoliko je cima (nadzemni dio biljke) sačuvana i velike je mase, preporuča se njeno kemijsko tretiranje radi bržeg sušenja. Danas se krumpir vadi kombajnima za vađenje krumpira i običnim vadilicama. Kombajni su najčešće jednoredni ili dvoredni koji vade gomolje krumpira, odvajaju ga od tla, sortiraju po krupnoći i odlažu u spremnik ili transportno sredstvo. Vađenje pri maloj proizvodnji mladog krumpira obavljamo motikom i plugom, a pri većoj proizvodnji vadilicom i kombajnom, koji može biti samopogonski ili vučen traktorom.
Neposredno nakon vađenja probiranjem se odvajaju stari «majčinski», oštećeni, bolesni i nagnječeni gomolji. Krumpir se čuva u podrumima, ostavama i specijalnim podnim skladištima sa odjeljcima (boksovima) na optimalnoj temperaturi skladištenja. Tijekom skladištenja potrebna je stalna kontrola gomolja i prozračivanje vanjskim toplim zrakom na 12-18 °C, uz visoku relativnu vlagu zraka 85-95 %. Zbog mogućnosti širenja bolesti, nije preporučljivo dizati temperaturu iznad 22 °C. Postupak «liječenja» gomolja provodi se cijelo vrijeme tijekom punjenja skladišta, koje obično traje 2-3 tjedna.
Nakon 'liječenja', krumpir valja ohladiti na temperaturu čuvanja i to prema namjeni krumpira. Temperaturu spuštamo postupno 1 do 2 °C na dan. Sjemenski krumpir se ohladi i čuva na 2-4 °C, industrijski na 7-10 °C, stolni krumpir do tri mjeseca na 5-7 °C, a do šest mjeseci skladištenja na 3-4 °C. Idealni uvjeti za dugo čuvanje stolnog (konzumnog) krumpira su temperatura 4-5 °C i relativna vlaga zraka od 92-95 %.
Ako se dogodi da se temperatura jestivog krumpira zbog loše izolacije skladišta spusti na 2-3 °C, krumpir će postati sladak. Nastalog, nepoželjnog šećera u gomoljima možemo se riješiti grijanjem i držanjem na temperaturi 15-20 °C tijekom 14 dana. Gomolji će intenzivnim disanjem potrošiti šećer i krumpir će opet biti dobar za jelo.
Čuvanjem krumpir gubi masu, naročito na početku, u razdoblju zarašćivanja rana. Prvi mjesec zreli uskladišteni gomolji izgube 1-3 %, a nedozreli gomolji 3-5 % od svoje mase. Osim spomenutog gubitka, masa se smanjuje isparavanjem vode te pojačanim disanjem iz krumpira. Proklijali gomolji imaju i gubitak mase klica te gubitke uzrokovane bolestima, a to na kraju razdoblja čuvanja može iznositi od 7-10 % od ukupne uskladištene količine krumpira.
U nas popularne sorte:
ALADIN - srednje kasna (oko 130 dana). Zameće 12-15 ujednačenih ovalnih krtola crvene pokožice i mesa krem boje. Otporna na plamenjaču krtole i visoke temperature.
DESIREE - je srednje kasna sorta (vegetacija 110-120 dana) idealna za zimnicu. Ima krupne, pomalo izdužene ovalne gomolje te crvenu pokožicu i svijetložuto meso. Nakon kuhanja ima voštanu te pomalo vlažnu i brašnatu strukturu, pomalo se raskuhava, ali još je uvijek čvrst. Slovi kao sinonim za crveni krumpir i primjerena je za kuhanje, pečenje i prženje.
KENEBEK - srednje rana do srednje kasna sorta (oko 115 dana). Formira 6-7 krtola ovalno okruglog oblika, glatke svijetložute pokožice i bijelog mesa. Okca su plitka. Otporna je na sušu. Ako je krtola izložena svjetlosti, brzo pozeleni. Osjetljiva je na plamenjaču.
KONDOR - srednje rana do srednje kasna (115-130 dana). Daje 7-8 izuzetno velikih ovalnih krtola, crvene pokožice i svijetložutog mesa. Okca su dublja. Osjetljiva na crnu nogu, srednje otporna na plamenjaču.
ROMANO - srednje kasna sorta (vegetacija 105-110), boja kožice crvena, boja mesa bijela. Gomolji su veliki, okruglo ovalni, s dubokim okcima. Sorta odlična za jelo, velike primjene, kulinarski tip BC, primjena za kuhanje, pečenje, pomfrit i čips. Namjenjen je za zimnicu, dobro se skladišti.
RUDOLF - srednje kasna (130-135 dana). Formira 8-9 ujednačenih krupnih krtola, crvene pokožice i mesa bijele boje. Srednje osjetljiva na plamenjaču. Otporna na visoke temperature.Dobro se čuva.
agroklub.com / vinoduhanvoce.com
