Nekada su zvuci čekića odzvanjali selima. Nije se moglo bez kovača i poktivača, koji je tako reći “obuvao” konje. Kada su u poljoprivredi konji ustupili mjesto traktorima i potkivači su počeli nestajati. U Hercegovini ih ima tek nekoliko, a najmlađi je 33-godišnji Daniel Glibić koji je na Gorancima kraj Mostara napravio konjički klub i školu jahanja. Ima 20 konja pa je tajne zanata naučio jer je morao – nije bilo nikog tko bi to htio raditi.
“Imao sam 24 godine kad sam naučio potkivati konje. Naučio me je kolega iz Sinja koji je dolazio ovamo kako bi potkivao. On mi je dao prvi alat i krenuo sam u ovaj zanat”, poručuje Daniel Glibić.
Potkivanje konje ne boli. Prvi put potkivaju se s 2,5 godine. Kao i broj obuće i konji imaju broj svoje potkovice. Daniel ih naručuje iz Zagreba jer ih kod nas nema kupiti. Za dva sata konj se potkuje.
Bez ljubavi nema ništa od potkivanja, jednog od najstarijih zanata koji se prenosio s koljena na koljeno. Ovaj zanat je težak i nije dobro plaćen zbog čega Danielu nije ovo posao od kojeg živi.
“Prije svega, ovaj posao je prljav. Meni je osobito težak jer sam visok i leđa mi stradaju. Osim toga, treba i znati raditi s konjima jer kad se stavlja potkova na zadnju nogu, konj može vrlo lako udariti”, poručuje Glibić.
To što je prljav i težak posao ne smeta ni Nikoli Cvitkoviću koji se na ovom ranču svakodnevno brine o konjima. Neki konji su njihovi, a neki su na pansionu. To znači da su ih vlasnici doveli na ovo mjesto kako bi se na određeno vrijeme Danijel i Nikola pobrinuli za njih.
“Dnevno s konjima jašem minimalno 20 kilometara. Nedavno sam sa svojim konjem išao na Kupres. To je tura od gotovo 100 kilometara, jahao sam 14 sati” kaže Nikla Cvitković.
Zbog ljubav prema konjima, ranč Klin Dolac na Gorancima će se i dalje širiti te će ovim mjestom još dugo odzvanjati zvuci čekića.
Nasatv.ba
gorancigo
