Stara kuća s drvenim vratima koja već odavno nisu otvarana. Ulazim i gledam stare slike na zidu, koje je prekrila prašina, a u kutku stoji stari šporet iz kojeg se već dugo nije ugledala vatra.
Vraćaju se uspomene, naviru sjećanja. Vraćaju se one slike i kad sam ulazio u ovu kuću i prvo što bi vidio bio je osmijeh moje bake koji me je uvijek vjerno dočekao pri svakom mom ulazu na ova vrata. Miris pola od krumpira koji je dolazio iz starog šporeta na drva, a miris domaćeg masla začinjenim sa bijelim lukom je dopirao do susjednih kuća, tako da bi i susjedi znali što se kod nas sprema za ručak. Danas dok gledam staru kuću osjeća se hladnoća, kao da i ona žali za onim prošlim vremenima kad je u njoj bio puno života, radosti i dječjeg smijeha.
Žalim što više nikada neću vidjeti nasmijano lice moje bake, djeda i drugih meni dragih osoba koje su dolazile kod nas i pričali priče iz njihove mladosti, priče o vilama i vješticama, dok smo ja i sestra upijali svaku njihovu riječ, a kad bi krenuli spavati nismo smjeli ugasiti svijetlo jer bi nas bilo strah. Nadam se da će se jednog dana u staroj kući opet začuti pjesma, smijeh, galama i dječja vriska, da će se iz starog šporeta, koji je i danas ondje gdje je i nekad bio, osjetiti miris domaćeg masla koje će začiniti pole od krumpira...
Piše: Mario Brkić | Portal Rasno
Nema komentara:
Objavi komentar