Vrzmajući se zadnjih dana po Bogodolu, prisjetio sam se da su baš iz ovog razvučenog i prezimenskim zaselcima razbacanog sela i one sestre Draženka i Šima Čuljak, one što su preživjele pakao usred zime 1985. godine, čameći tjedan dana na temperaturama ispod minus petnaest ili dvadeset i više stupnjeva u dnu mrzlog klanca Bila draga.
Kad sam došao doma, težak od kasnoljetne sparine, dobih poziv od Dragana Vidovića, njihovog školskog druga, koji mi je kratko rekao da su sestre nakon trideset godina od tog događaja opet tu, te da bih se u jednom restoranu na ulazu u Široki Brijeg svakako trebao vidjeti s njima. Pa, stvarno, što ti je sudbina. Ovakve stvari najradije zovemo slučajnostima, jer nam je tako najjednostavnije i jer ne moramo odveć o škarama sudbine razmišljati.
Podjela uloga
Ta večera, osim što je sama po sebi sigurno zanimljiva, jer sam svojedobno išao do tog klanca sa sudionicima i svjedocima i pisao nekoliko nastavaka hodopisa o tom događaju koji nikada neće biti zaboravljen i o kojem će me sigurno zanimati i neki neznani detalji, a takvih uvijek ima, posebna je i po tome što su sestre na nju pozvale svoje spasitelje, tri Ćavara: Dragu, Krešu i Radu, i to je nakon toliko godina trebala biti ostvarena želja sestara da se s tim ljudima opet susretnu i da im na skroman način zahvale. Večera je doista bila posebna, te cure jesu po svemu posebne. Nikada ih uživo nisam bio vidio i iznenadila me njihova energija, razdraganost i vladanje svakim detaljem tog davnog vremena. Draženka je otvorenija, a Šima nešto povučenija, ali neće izbjeći niti jedan odgovor niti će ikakav upit ocijeniti preintimnim, dapače, samo, to je njihova prešutna podjela uloga koja oduvijek funkcionira: Draženka, pričaj ti za nas obje. Draženka je obilježila ljeto u Kanadi osvajanjem zlatne medalje na sjevernoameričkom prvenstvu u kanuu, a u kajaku je osvojila srebro, u kategoriji osoba s invaliditetom. Žena ima nevjerojatnu kondiciju proisteklu iz genetske upornosti, trenira ona i kix boxing i druge sportove, dok je Šimi dovoljno jedrenje, a okruženje Toronta, gdje žive sve ove godine, pruža jedinstvene mogućnosti za to. Nekako su i drugi novinari, sve javljajući jedan drugom doznali za ovaj susret, pa su dolazili u valovima, a one svako malo ustajale na fotografiranje, bez gunđanja, nekim davno uhodanim načinom, Šima se vraćala za stol, a Draženka ostajala dugo i odgovarala na pitanja, što će reći da je te noći malo jela i da je večera dugo potrajala.
- Dosadi li vam ovo ponekad, pitam ju.
- Nikada, baš nikada. Svjesne smo da nije bilo medija i vas novinara, niko za nas možda ne bi ni čuo, kao što nije čuo za puno drugih u svijetu koji su ostajali bez nogu kao i nas dvije, ali, iako smo bile u nekom bunilu i uglavnom nismo znale što se sve oko nas događa, kad smo došle k sebi pa makar i amputiranih nogu, snagu nam je davala podrška javnosti cijele tadašnje Jugoslavije, a sjećam se da smo prvi brzojav podrške dobile od dvoje bivših partizana kojima su amputirani ekstremiteti stradali na Igmanskom maršu.
Dobivale smo gomile pisama, a u Mostaru je trajala akcija prikupljanja pomoći za nas i naša kuća na Rudniku u Mostaru, gdje nam danas žive majka i brat plod je te pomoći, kad smo izišle iz bolnice dobile smo mali auto kojega je svatko u Mostaru poznavao, dobile smo i posao, ali, ponavljam, mediji su toliko pisali o nama da nam se činilo da svaki čovjek u zemlji zna za nas i da nam nastoji pomoći. Taj osjećaj potpore ljudi koje nikada nismo susrele davao nam je strašnu snagu i to do danas traje, priča Draženka.
- Sjećate li se kolega koji su tada najviše pisali o vama?
- Kako ne! Drago Marić i Fazlija Hebibović iz Mostara, Minja Bojanić... Petar Miloš. Bilo ih je puno, ali novinari su pisali i kada nas ne bi vidjeli, svi su pisali, a samo ovi ili možda još poneko dolazio je kod nas. Ne možemo se više sjetiti, uvijek je oko nas bila gužva. Pa čak i u Kanadi, kada su doznali za naše iskustvo, te o tome snimili dokumentarnu emisiju. Neki nas tjeraju i na pisanje knjige, ali tko će se u to sad upuštat, davno je to bilo, govori Draženka.
Lovci su poveli supruge na večeru. Svi osim Rade, taj je okorjeli neženja. Ali, još traži ženu, nije da nema ponuda, ali tko će starom lovcu ugoditi... Njihovo spašavanje smatraju najvećim uspjehom u životu, Drago Macugić oko toga nije dvojio, on se prvi niz užad spustio u taj ledeni kazan u kojemu su one preživljavale od šestoga dana siječnja.
Ovo vam je bio najbolji ulov u životu, ubacujem malo crnog humora, kad se već tako fino ''prima''.
Spuštanje niz užad
Šima je imala osamnaest i Draženka godinu manje. Krenule su iz Bogodola sat iza podneva, nadajući se da će se u Bogodolu u trinaest sati, ipak, pojaviti taj autobus koji je uvijek dolazio i vozio radnike i đake u Mostar, gdje su one išle u gimnaziju. No, snijeg je bio prevelik. Pa, kad je već tako, 'ajmo nas dvije pješice, na Široki, do tamo je put sigurno pročišćen, pa ćemo otud u Mostar, šta ima veze ako malo zakasnimo u školu. Naravno, moglo bi se danas razmisliti zašto su mlade djevojke tada pošto-poto morale stići do Mostara, gdje su živjele u podstanarskom stanu, škola može biti formalni motiv, a nitko im ne bi pisao neopravdani izostanak, ali vjerojatno su mislile da im je dosta novogodišnjeg ljenčarenja u zametenom Bogodolu, dolje su njihova raja, njihove simpatije ili ljubavi, ne, nema šanse da ostanu na selu bogtepitaj dokad! No, sudbina je htjela da taj siječanj i taj dan budu među najhladnijima otkako se mjere temperature i snijegom najzatrpaniji otkako se mjere njegove debljine... Doduše, ćaća Marko rekao im je da je zametana Babinjača, maleni prijevoj između Bogodola i Goranaca, a kad je zametena Babinjača, ne treba nikuda ići, tako su stari govorili. Ni to ih nije omelo u čvrstoj nakani, uz to, noću se katkad s terase njihove stare kuće vide daleka svjetla Širokog Brijega, a i Šima je već jednom uspjela progaziti put do tamo. A i nema do tamo više od "tri-četiri" sata hoda!
Promašile su put kod sela Radešnice, umjesto lijevo uz malu uzbrdicu, krenule su ravno ne videći da ulaze u klanac, a snijeg je sve izravnao pa su bile sigurne da prte pravi put.
Onda su propale u jamu duboku desetak metara. Trinaestog dana njihove dozive čuo je Drago, ostalo je tisuće puta opisano. Majka Radica bila je u Mostaru, otac Marko ostao u Bogodolu. Ona je mislila da nisu ni pošle, a on da su sretno došle. Nije bilo nikakvog telefona, nitko nije razmjenjivao informacije i cijeli taj tjedan dok su se one borile za život nitko ništa nije znao. Tek kad su ih dovezli u bolnicu. Njih dvije se sjećaju da su u Radinoj kući popile čaj kakvoga više nikada u životu nisu kušale i sjećaju se da su ih presvukli u njegove trenirke...
Drago Marić, ugledni mostarski novinar i psiholog, dopisnik novinske kuće Politika, tih je dana izvještavao o neobičnoj zimi koja je zadesila Mostar i u njegovom dopisništvu zazvonit će telefon. Doktor Petar Jelić bio je s druge strane, on bi uvijek pozivao Dragu kada se u bolnici događa nešto nesvakidašnje. Svakako je nesvakidašnje kada u bolnicu lovci dovezu dvije cure koje su u kanjonu usred takve zime preživjele tjedan dana.
Svjesne su, razgovorljive, ali s nogama im nešto nije uredu i Drago je već bio na Brijegu, u bolnici. Pričamo o tome dan poslije večere, htjeli smo iznenaditi sestre i u njihovom mostarskom domu, susresti ih s ljudima iz tog vremena do kojih dođemo. Petar Miloš umro je nedavno, Drago Ćosović, nekadašnje udarno pero sarajevskog tabloida AS, negdje je u Banjoj Luci, umro je i Ivan Ćubela, Minja je negdje u Herceg-Novom (on će se s Marićem spustiti niz onu istu užad dva ili tri dana nakon što su sestre izvađene!), a i do Drage smo teško došli, jer je zapravo preko ljeta na Buni. Tu doznajem da mu je umro otac, ovoga siječnja, u stotinu drugoj. Odlično se osjećao taj uspravni gospodin, odlazio u grad na svoje kave, na tržnicu i drugovao s ljudima, a onda ga dohvatila upala pluća.
Skupili se mi, priča Drago, zvali doktora, otac klonuo, pita doktor koliko godina je djedica u ovakvom stanju? Od preksinoć!, kažemo mu. On se zbunio. Do Fazlije Hebibovića smo lako došli. Drago je otišao do dućana, nosi dvije čokolade, neumotane u onaj lijepi papir. Ubačene su u vrećicu kao krumpiri. Nema više lijepog običaja da se umota ono što namjeravaš pokloniti, a ako to i žele uraditi, onda moraš čekati i umotaju to u najjeftiniji papir...
Hej, njima je sad dosta godina, što im čokolade nosiš, ta nisu djeca?
Potrošene emocije
Ne znam, ja sam im ove iste i u bolnicu nosio! (Čini mi se da su bile Mikado). Nikada neću zaboraviti taj prvi susret s njima, nakon što me doktor Jelić nazvao. Ležale su i upravo su im grijali noge, da mogu vidjeti što će dalje, hoće li ih odmah slati u Beograd na VMA, hrabrio sam ih koliko sam mogao i znao, ali Šimin pogled bio je poseban, iz tih zelenomodrih očiju izvirala je šutnja i strašni upit: što će biti s nama? A ja ne znam što bih odgovorio na pitanje koje mi nije postavljeno.
Petnaestoga dana siječnja prevezene su u Beograd... Tada se podigla cijela Jugoslavija i, do one nesreće sa rudarima u Raspotočju, bila je to najveća humanitarna akcija koja se više nikada nije ponovila, jer kroz manje od deset godina, gotovo cijela ta zemlja nije ni stizala registrirati invalide. Ubijali su se međusobno oni koji su pomagali sestre Čuljak.
Prisjeća se Drago jednog važnog događaja: Nekoliko mjeseci nakon ovoga događaja, ispod Jablanice u jezero je skrenuo autobus mostarske firme Parkovi i nasadi. Preko trideset ljudi se utopilo. Strašan je to događaj bio. Opet smo pokrenuli akciju prikupljanja pomoći, ali efekti nisu bili ni izbliza tako veliki kao u slučaju sestara, ljudi valjda potroše emocije.
Sestre su čekale pred vratima kuće na Rudniku...
Dragan Marijanović | Oslobođenje
