Ćordina Kula i mnoštvo zanimljivih lokaliteta koji joj gravitiraju pravom je pozornicom materijalnih ostataka, artefakata pod vedrim nebom, a koji zorno svjedoče o svim fazama i mijenama čovječanstva i Balkana i zapadne Europe, njihovih stalnih sukobljavanja, osobito od vremena prodora Otomanskog carstva i njegovog širenja na jug i zapad.
Usred ovoga seoceta nalaze se i ostaci prastare katoličke crkve, grčko groblje, ostaci rimskih gospodarskih objekata, puno srednjovjekovlja o kojemu zbore brojni stećci, danas daleko izvan svih putova i ljudskog (i znanstvenog) pogleda.
Ovdje je stvarno bujao život. Pričali smo o tome dok smo podsvjesno promatrali skakavca, kako se pomjera prema rupici na zidu Draganove kuće, a onda se dogodilo nešto čudno: skakavac se počeo otimati, on koji skače i po par metara nastojao se nečega osloboditi, a onda se kao beživotna ljuštura bez utrobe srušio pred naše noge, a iz rupe je slavodobitno izmigao crni opaki akrep, lovac na neopreznog skakavca, te je imenjak zavrtio petom po njemu. Skakavac je bio najmanje tri puta veći od njega i nikad mi ne bi palo na pamet da ta živina jede drugu. Zapravo, nikada mi nije palo na pamet, čime bi se akrep trebao hraniti. Ovaj više neće ničim...
Plodni feudi
Ta crkvica je stajala tu sve do dolaska Otomana, očito je bila mala, barem sudeći po ostatcima njezinog poda, ali čvrste gradnje i finih kamenih ukrasa. Još ih ima oko nje, uglavnom ugrađenih u druge kuće. Ćorda je definitivno bio ovdašnji čovjek, prihvatio je vjeru i status u novih gospodara, no, očito da nije bio beg progonitelj u mjeri u kojoj kršćanska svijest doživljava te feudalce, dapače, kruže legende da je Ćorda svojim kmetovima dopuštao vlasništvo nad zemljom u mjeri koja mu se činila dopustivom, a, kad je, sudjelujući u bitkama Osmanlija po sinjskom polju, kada su ih alkari napokon vratili u hercegovački sandžak i u bosanski vilajet, 1715. godine, Ćorda odlučio ostati ovdje, visoko u rodnoj gori, te se ne petljati puno u carske posle po dolinama; on je ovdje bio vladar, nedodirljiv i slobodan. Svi drugi ugledni zemljoposjednici prigrabili su plodne feude po dolinama rijeka i njihovim izvorima, gdje je kmetova bilo na stotine, a on se pak odlučio ostati u toj gori, nekontroliran od ikoga. Kršćani (i katolici i pravoslavni koji su tu također imali starinu, valjda istu), napuštali su ove krajeve u više mahova. Najviše prvim prodorom Osmanlija, ali i kasnije, osobito kada su ih mletačke vlasti mamile u Dalmaciju, jer stalno je trebala vojsku za obranu Klisa (još od vremena ljutih okršaja Sulejmana Veličanstvenog i uskoka Petra Kružića, sve do protjerivanja Turaka u pohodu kojega su uspješno ostvarili Vuk Mandušić i Stipan Sorić, koje će se u naknadnoj podjeli povijesti podijeliti na Srbina i Hrvata, što veze s vezom nema. I njihov ljuti protivnik, koji je s brojnom turskom vojskom godinama visio pod zidinama, nastojeći ih pokoriti, što mu je povremeno i uspijevalo, bio je neki Muratbeg Tardić, donedavno kršćanin od Šibenika, jahao je i napadao zemljake zajedno s Malkoč-begom. Pa, nek se sad ovi treći opredijele je li bio Turčin ili Bošnjak! Iz tih vremena bilježi se veliki egzodus s područja Rame i Šćita, 1687, a Gorance i Rašku Goru kršćani masovno napuštaju 1694. godine, te dobacuju od Imotske, Sinjske i Cetinske krajine, sve do Ravnih kotara, gdje se stalno novače ili uskocima postaju, jer ljude je lako motivirati na borbu ako im se obeća da će ih ona vratiti domovima.
Najveći povratak kršćana ovdje zbio se nakon te bitke u sinjskom polju, 1715. godine, a i inače je teško znati kada je tko i gdje odlazio, kada se i u kojoj mjeri vraćao, no, predaje zbore da je kršćana po Raškoj Gori bilo podosta nakon te bitke, a ni još jednome Ćordi u dugom slijedu begovanja te obitelji, nije se više bome dalo ratovati, te se uglavnom držao svoje nedostupne gore i svoga posla. A nitko se nije često ni uspinjao ovamo. Sinj je nastavio obilježavati tu slavnu bitku, došlo je to do turističkih razina, pa je publika velikim pljeskom prošle godine pozdravila ondje i turskog veleposlanika u RH, koji je ustvrdio kako je jako zadovoljan zbog tog poziva i sudjelovanja:
"Prošlost je prošlost. U današnje vrijeme smo vrlo bliski. Danas nisam tu zbog rata i vojske već zbog kulture. Zadovoljan sam što sam tu", kazao je Burak Ozugergin tada.
No, s ove strane granice, to vrijeme uvijek se i prekomjerno spominje, bilo u kontekstu stalnog nametanja krivice, ili pak ničim izazvanog ponosa na jedne te iste događaje. Povijest kaže da će se tri godine nakon ovih događaja, ta Sinjska i Cetinska krajina i Podinarje izvući od Osmanlija muhurom na mirovni sporazum u Požarevcu, te će narednih četrdesetak godina biti u sastavu Mletačke republike, a 1797, po njezinoj propasti, eto na granici s bosanskim vilajetom Austrije, i narod se gibao, život je uz granicu vazda bio najteži, a tada se i ovaj prostor ovdje mogao smatrati širim graničnim pojasom, s dosta vojske s obje strane, ali i mogućnosti kakvih je prethodno bilo malo, ili nimalo za potlačene. Bijeg od većine, ne budi primijenjeno, i danas se ponavlja u povremenim, ali redovnim ciklusima u ovoj zemlji...
Čudne nesreće
Teško je predvidjeti kada je srušena ova crkva. Odmah po provali Turaka ili kasnije, i koliko kasnije. Predaja kaže da su kršćani umjesto ove, planirali graditi veću crkvu, te da su za tu nakanu skupili ''tri kotla zlata''. E, sad, Dragan, u svojoj sklonosti za usmenu predaju oslonjenu na sve, svašta i tko zna što kaže da se vazda govorilo da su kotli sa ''parama'', kako on to kaže, pred Turcima skriveni u neku pećinu, odmah ponad Ćordine Kule. I ta se pećina i danas spominje. Čak se Dragan sjeća kada je došla skupina ljudi tražiti ju, i ''donili sobon ono što pi-pi-pi'', znači detektor, ali ništa nigdje nisu našli, ni pećinu ni kotle, pa bi moglo bit da ju je netko davno zavalio. Možda se dio ove priče može dovesti u vezu i sa onom legendom o skrivenom zlatu u groblju u Đubranima, jer postoji teza da je ono što je bilo namijenjeno gradnji nove crkve ovdje, skriveno baš dolje, ali svi pokušaji da ga se nađe - a bilo ih je, i neki akteri su tragično skončali - što se po cijelom ovom kraju i po selima niz Neretvu, vrlo nerado spominje... barem vam nitko to osobno ne želi potvrditi, ali, bilo je nekih čudnih nesreća, nakon traganja za tim nesretnim blagom.
Crkvica je ostala u Draganovoj viziji, on točno zna kako je ona izgledala i nikakva njegova objektivna neukost nije mu prepreka za takvo što. To vam je ona vrsta ljudi za koje mislite da se u blizini stada najbolje osjećaju, da im je tamo mjesto - možda i jeste - ali ti ljudi imaju neku posebnu nit koja ih povezuje sa stvarima za koje nikada nisu školovani; oni pamte priče i njihove dijelove spajaju u logične cjeline. Takvi ljudi posjeduju iznimnu, urođenu bistrinu. Tako imenjak ima nadvartak s te crkve, sa isklesanim simbolima zmija i neke životinje u sredini, za koju nisam mogao odrediti je li vuk, lisica ili možda kuna, a po dvorištu ima rasutog kamenja i na ponekom se nalaze simboli, uglavnom su to zmije. Dragan je nadvratak uklopio u mali utor u zidu, gdje redovito pred Božić pravi jaslice, i još ga nitko nije uspio uvjeriti da se oprosti s tim artefaktom, jer bi on sigurno razveselio puno muzeja. Ali, dok je on živ, to ne mrda odavde! On se prisjeća i kako je fra Dinko Vlašić, vrli franjevac i poznavatelj povijesti i umjetnosti, s Raške Gore ''odnija kalež, bijo je od zlata, pa bi vilijo znat di je on sada, naši ljudi su ga čuvali cilo vrime, i pod Turcima i kašnje...'' Eno, Dragane, kaleža u samostanskoj riznici u Širokom brijegu, predao ga rečeni fratar 1985. godine fra Vendelinu Karačiću na Gorancima! To sam ti lako istražio, a kad sljedeći put dođem, nosim ti i nedavno tiskani samostanski Vodič, gdje je sve uslikano i objašnjeno, i u kojemu taj kalež blješti, a o njemu piše slijedeće: '' (...) Prvo mjesto među izlošcima, iako ne pripada redu najvrjednijih, svakako pripada kaležu s ugraviranim zapisom AND: RAVAZZOLO PAT: H: E: ARCHIPRESB 1636. Taj kalež simbol je negdašnjeg života Crkve u Hercegovini. Sve do otvorenja riznice čuvala ga je obitelj Marić u Raškoj Gori (Župa Goranci), što je bilo uobičajeno u vremenima kad nije bilo crkava te su pribor za bogoslužje (''misne aljine'') čuvale povjerljive obitelji u mjestima u koja su povremeno dolazili fratri kao župnici ili putujući misionari. Moglo bi biti, prema mišljenju Ive Lentića, da je samo osnova kaleža s čvorom uvezena iz Venecije, a da su čašu s košaricom izradili fojnički zlatari. Kalež je načinjen od slitine i pozlaćen, baroknih je značajki i dobro očuvan (...)'' Tako nam ovaj kalež puno toga sam reče, i o sebi i o tadašnjim prilikama, a fojnički zlatari i filigrani bezuvjetno su bili među najboljima na cijelom zapadnom Balkanu, u Bosni neuporedivi, i kalež je svjedokom kako su neke obitelji, kakvi su ovi Marići, kroz stoljeća bijede i dolaska u svakakve situacije uključivo s pogibelji, sačuvali tako vrijedan ''dokument'' jednog davnog vremena...
Zbog loših uvjeta i stalnog turskog zuluma za vrijeme njihove vlasti, osulo se domicilno stanovništvo, te mletačke vlasti nastoje primamiti stanovništvo iz zapadne Bosne i Hercegovine, što im i uspijeva. Najmasovnija se seoba zbila 1687. godine, pod vodstvom franjevaca iz samostana Rame.
U kolovozu 1715. Turci pokušavaju ponovno zavladati Sinjem te ga drže pod dugotrajnom opsadom. O događajima iz tog vremena postoji svjedočanstvo u pisanom obliku na talijanskom jeziku, tzv. "Dnevnik opsade Sinja". Prema njemu, tog kolovoza 1715. godine, hrabri puk Sinja i Cetinske krajine ispisao je najslavnije stranice svoje povijesti. Nakon teške opsade, u noći između 14. i 15. kolovoza, Turci su odustali te su bijegom u Livno potražili sigurnost. Za sobom su ostavili oko 10.000 poginulih i golem ratni plijen.
Od samog su početka puk Sinja i njegovi branitelji tu pobjedu pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika svo vrijeme opsade bila u tvrđavi, kamo je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada da je Turci ne oskvrnu. U zahvalu na pomoći providur je Balbi s časnicima odmah skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se skuje zlatna kruna i križ i da se okruni Gospin lik. Pri dnu krune urezao je u dva reda riječi: In perpetuum coronata triumphat-Anno MDCCXV (Zauvijek okrunjena slavi slavlje - godine 1715.). U čast veličanstvene pobjede nad Turcima, Sinjani svake godine tradicionalno održavaju viteški turnir, poznat u cijelom svijetu kao Sinjska alka.
Mletačka uprava
Požarevačkim mirom iz 1718. cijela se Cetinska krajina s Podinarjem našla kao cjelina i konačno raskrstila s Turcima. Od tada pa sve do 1797. godine, tj. do propasti Mletačke republike, ostaje pod mletačkom upravom. Razdoblje mletačke vlasti smatra se periodom besperspektivnosti, iako se zahvaljujući pojačanom prometu i trgovini s Bosnom grad počeo polako gospodarski razvijati. Iz stare i za život neprikladne tvrđave naselje se premješta na ravnicu ispod Kamička do Žankove glavice. Tu se grade crkva, samostan i prve stambene trgovačke kuće.
Dragan Marijanović | Oslobođenje
Nema komentara:
Objavi komentar