U Betfagi je uzeo mlado magare magaričino na kojem još nitko nije jahao. Uzjahao ga je i kreće put Jeruzalema. Dolazi u selo svoga prijatelja Lazara, koji sa svojim sestrama Martom i Marijom stoji pred svojom kućom. I njima su u rukama palmine i maslinove grančice. Marija kleči na zemlji ruku punih proljetnog cvijeća za svoga Prijatelja i Spasitelja.
Pjevaju mu Hosana s razdraganim pukom. Obaraju se niz Maslinsku goru, prolaze kroz Maslinski vrt, idu preko potoka Cedrona i strmo se uz padine brda Morije penju prema Jeruzalemu i hramu. Na tisuće ga ljudi razdraganih i s grančicama masline pozdravljaju na ulicama Jeruzalema. Kliču mu: „Hosana, Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“
Kao i svake godine, djed je djecu izveo u prirodu. Oni su znali da će to biti iza Gluhe nedjelje, i nestrpljivo su čekali taj izlet. Dan dva pred Cvjetnicu. I uvijek su izlazili na ista mjesta. Djed bi ih iz grada izvezao automobilom, a oni bi se rastrčali poljskim pašnjacima, i kad bi na njima nabrali najraznovrsnije cvijeće, a djevojčice ga pospremale u pletene drvene korpe, djed bi točno znao kad trebaju poći prema brdu, a onda poslije u ograde, u hrastovu i bukovu šumu.
- Djede,
Pritrčali su mu najmlađi unuci, očito za jedno od mnogobrojnih razjašnjenja, jer su znali da je djed najpametniji, da on sve zna, i da je nešto tako kako djed rekne. Više nema rasprava, i u pravu je onaj koji je nešto tvrdio kao što je i djed rekao,
- A što je sad, djeco moja?!
- Čista, Pačista, Bezimena, Sridoposna i Gluha,
Na male prstiće nabraja korizmene nedjelje manji unuk!
- Je, točno je tako, i što tu ime nejasno, o čemu ste se sporili?!
- E, o tome, da prije dođe Bezimena, pa tek onda Gluha,
Reče onaj drugi koji nije brojao nedjelje.
- Točno, prije dođe Bezimena.
- Eto vidiš,
Reče veći manjemu. Manji je s nevjericom gledao u djeda i djed u njega. Oba bi voljela da je on imao pravo, ali eto nije, kao da očima govore. Ovaj je put u pravu stariji brat.
- A, zašto joj je ime Bezimena?!
Upita veći unuk.
- E, zato, jer joj nisu znali nadjenuti pravo ime, pa su je tako nazvali!
Odgovara mu mlađi, stalno gledajući u djeda..
- Baš joj je zbog toga tako i ime, dobro si to rekao. A, Gluha, zašto se ona tako zove?!
- Zato, jer ljudi ne pjevaju u tom tjednu, ne govore nepotrebno, ne deru se sa svojih kućnih pragova, ne navijaju jako glazbu i ne dižu nikakvu buku. Sve je kao gluho, i zato je Gluha.
Reče stariji, gledajući čas u brata, čas u djeda.
- Točno, vi ste obojica to dobro shvatili. A tko vas je sve to naučio?!
- Pa, ti djede, i naša baka. Zar si to zaboravio?!
Oba će u glas.
- Kako bih zaboravio, samo sam htio provjeriti, jeste li vi zaboravili?!
- Kako ćemo to zaboraviti.
- Ne smijete nikada. To ne bi bilo dobro. Ja sam Vas naučio samo ono što su mene moj djed i baka naučili. Nego, amo, vrijeme je krenuti put brda pa u ograde.
Djeca su otrčala drugoj djeci, pa su s djedom krenuli put brda koje se pred njima izdizalo. Svud je uokolo mirisalo na proljeće. Djed je klonuo u duboke misli. Gleda za svojom unučadi kako se igraju po istim pašnjacima gdje se i on igrao.
- Nas je bilo kud i kamo više. Bili smo i slabije odjeveni, ponekad i goli i bosi, često i nedovoljno siti. Ali smo kao i ova djeca danas bili sretni i razigrani. Ponekad i do nesnošljivosti. Bilo nas je i jako poganih. Znalo se nekad cijelo selo na nas dignuti, kao ono kad smo jednom zapalili cijeli stog sijena. Bila je opasnost da cijelo selo izgori. Tad više nigdje u selu nisi siguran. Ko te stigne izmlati te, i svi viču,
- Oš palit sino, magare jedno?!
- Ko te pita jesi li ga ti zapalio. Dica su, i tako svi jednako dobijemo degeneka. Ali smo mi u jednom bili u prednosti. Nismo bili izloženi raznim opasnostima koja danas djeci prijete. Svaki dan čuješ o toj prokletoj drogi, o tom alkoholu, o tom zlostavljanju djece, krađi i prodavanju nejačadi, raznom izopačenom iskorištavanju. Toga u naše vrijeme nije bilo. I još nešto mi nije jasno. Krivo ih žele zaštiti. Pa ih u toj tobožnjoj zaštiti i obrani još više upropaste. E, moje dijete neće ništa raditi, nek bude sretno kad ja nisam mogao biti. Ako sam ja morao raditi, neće on. I jadno dijete ni krivo ni dužno ne nauči raditi i steći radnu naviku. Ili, ja ću samo jedno ili dvoje djece, o trećem poneko i razmisli. Ko, biva, nas je bilo sedmero, osmoro, devetero, ili preko deset, i ni žlice svoje nisam imao. E on će mi imati sve. I sve mu dadne, a dijete nesretno. Pa nesretno je jer mu nije dao najljepši dar i igračku, brata ili sestru, moj pobro.
Došli su do sredine uzbrdice, i pošli ravno poprijeko. Tako će stići do svojih ograda i šume. Svako malo čuješ kako se neko dijete razveseli nekom novom i neobičnom cvijetu ili travki. Već su ga puno nabrali, a djevojčice sve skupljaju, i ni jednom cvjetiću ne daju da ostane van korpe. Pokazuju nabrane cvjetove djedu. Najviše je ljubica koje su već svezale u male kitice, pa visibaba i šafrana. Ponegdje se zatekne i neka tratinčica, a maslačaka još nema.
- Djede, svakoj obitelji po nekoliko kitica ljubica, pomiriši ih.
Nosi mu unuka. Djed je najprije nju izljubio, a onda pomirisao ljubice.
- Ne znam što je mirisnije i ljepše, ti ili ove ljubice.
- Zar sam, djede, tako lijepa?!
- Ništa ljepše od tebe.
Zacrvenila se sva radosna, jer joj je godilo što je čula od djeda. Otrčala je brijegom.
- Ili, vele da je gadno da djeca gledaju «Nijemi krik» ili «Passiju». Kažu, brutalno je i zastrašujuće. Slažem se, ali kako ih ne muče i druge stvari s kojima nepotrebno djecu zastrašuju. Eno, onaj tamo nije mogao spavati nekoliko noći, jer je gledao neki film «strave i užasa». I ja sam ga gledao. Bože sačuvaj. E, to nisu zabranili, da bi djecu sačuvali. A, izmišljali su danima, kako bi napravili što strašnije čudovište, i da bi se u filmu prolilo što više krvi. Pa tako i crtani, i dječje igre na televiziji. Eno oni Hugo. Šejtančić, mali đavo. A, što nije mogao biti anđelčić?! I ona vještica, zašto nije mogla biti neka dobra vila. Sve me strah da nam i Gospin Plač ne zabrane, i Put križa, da bi djecu zaštitli. Prozirni su u svojoj namjeri da čovjeka udalje od Boga. Prozirni ne pitaj.
- Djede,
Trznu ga iz misli unuk,
- Jesi li gledao Muku od Mel Gibsona.?!
- Od koga!?
- Od jednog glumca koji je snimio film o Muci Isusovoj.
- A, nisam, nisam …
- Moraš djede!
- Zašto?!
- Zato jer je dobar.
- A, jesi li ti gledao?!
- Jesam, išli smo s fratrom!
- I, je li te bilo strah?!
- Nije, samo sam za Isusom plakao!
- Ali ja sam čuo da to djeca ne bi trebala gledati, da je stravično.
- Ma, kakvi, djede, tamo je sve ono što si nam Ti čitao iz Evanđelja, i sve ono što smo čitali u Gospinu Plaču i molili na Put Križa.
- E, ja imam jedan prijedlog?!
- Koji djede?!
- Idemo skupa u kino. Ja ne znam kad sam zadnji put bio.
- Tko još ide s tobom djede?!
- Ko god hoće.
Unuk otrča, galameći. Ubrzo se vrati.
- Hoće svi, djede, neće ti mirovina zaleći!
- Ne brini, sine, i poslije još svi idemo na picu.
- I to, djede, ti si pravi. Ej, a poslije nas djed vodi i na picu,
Galamio je što ga srce nosi, da su ga svi čuli i strčali se oko djeda. Sjeli su na brežuljku, djed u sredini, i priča im zašto se Cvjetnica tako zove.
- A, djede, zar Isus nije imao konja da nam nje stigne u Jeruzalem.
- Imao je on, sine, konja, ali je više volio da to bude na magaretu. Magare je malo i skromno. Ono ga je već jednom spasilo kad ga je Herod htio ubiti. Na konjima su jašili rimski okupatori, Pilat i Herodi. Isus i sirotinja jahali su magare.
Sunce je nestajalo, istjecala je Gluha nedjelja. Djed se s djecom vraćao kući. Korpe su bile pune cvijeće. I ono se kao i djeca veselilo Cvjetnici.
fraantema
